“Telefon i djecu čuva” – zvonio od vrata do vrata u Trnskom i nudio prve telefonske linije

Jelena Ratko
9. travnja 2018.
Priče
A- A+

Želimir Manenica radio je u gradskom telefonu u Zagrebu većinu svoga života. Ovaj umirovljeni inženjer telekomunikacija o telefonima i telekomunikacijskim sustavima zna gotovo sve, te u mirovini i dalje rado dijeli iskustvo koje je stekao radivši najprije u PTP-u Zagreb, u Jugoslaviji, a zatim, nakon privatizacije, u Hrvatskoj pošti.

Foto: pixabay.com

Manenica pamti kako su svojevremeno u Zagrebu imali šesterocifrene telefonske brojeve i kako je nekada trebalo prije svakog poziva pričati s operaterom čija je zadaća bila prespojiti poziv na željeni broj. Današnjim generacijama – nezamislivo. 

Zgranuti od Jurišićeve do Austrije

Prisjeća se Manenica kako su “1954. godine u Zagrebu na 600 tisuća stanovnika imali jednu telefonsku centralu, slovima i brojem –  1 (jednu), s 12.200 priključaka”. Ona se nalazila u Jurišićevoj 13 na 3. katu. Prisjeća se nadogradnje katova za proširenje posla kada su uvedene fiksne linije. Zgrada u Jurišićevoj je, kada je izgrađena, 1906. godine imala samo jednu etažu, a tek kasnije je proširena. I kako je rasla telekomunikacijska mreža, rastao je i Manenica.

“Malo je bilo telefona u stanovima, a malo je i bilo navike telefoniranja”, tvrdi. On je, kao mladi inženjer telekomunikacija, tada radio planove razvoja, planove numeracija, planove za postavljanje telefonskih priključaka i pomagao s izradom urbanističkog plana 1985. godine.

“Svi su graknuli”, kaže Manenica, kada je 1990. godine Međunarodna unija za telekomunikacije donijela preporuku za odvajanje poštanskih od telekomunikacijskih servisa. “Ljudi su bili zgranuti”, tvrdi Manenica, koji je u Austriji tada prisustvovao sastanku na kojemu je preporuka iznesena. Austrijska pošta imala je tada 400 autobusa na raspolaganju, kaže, za što se izdvajalo iz državnog proračuna.

Svi žele telefon za male novce

Zavirite u svijet jedine starinske brijačnice koja umirovljenike dočekuje s popustom

Početkom pedesetih iz državne firme pošta prelazi u poduzeće. Nakon privatizacije, stvari su se promijenile. Ne samo radi organizacije i financija, već i zato što je u to vrijeme telekomunikacijska tehnologija naglo napredovala. “Broj priključaka brzo je rastao, ali mi nismo imali više novaca za graditi mrežu”, govori Manenica.

Godine 1956. prvih dvije tisuće Ericsona je došlo u Zagreb. Sa Siemensovih priključaka, koji su bili zastarjeli, trebalo je prijeći na nove. Onda je 1964. postavljena prva telefonska centrala s pet tisuća priključaka u Trnskom. Manenica je tada bio šef tehničke službe u gradskom telefonu. “Sjećam se da smo zvonili od vrata do vrata u Trnskom i Savskom gaju i nudili na A5 papirima zahtjeve” za spajanje na telefonsku centralu, kaže Manenica koji je, kaže, “rastao usporedno s tim” (procesima).

Jedan impuls tada se plaćao dva dinara. Država je određivala cijenu impulsa, umjesto današnjeg plaćanja po minuti poziva. Jedan impuls, kaže Manenica, trajao je do pet sati. “Mogli ste igrati šah s prijateljem koji je živio na drugom kraju grada” za tu cijenu, objašnjava.

Spajanje telefonske linije stajalo je 300 dinara, kada je Manenica s kolegama uspostavljao prve u Zagrebu. “Ovi na prvom katu su uzeli telefon, ajmo i mi”, tako je sve počelo, prisjeća se ovaj umirovljeni stručnjak za telekomunikacije. Ubrzo nakon toga, dogodio se početni zamah i svi su htjeli nabaviti kućni telefon. “Kada su shvatili da telefon i djecu čuva – da piše zadaće i ispravlja ih”, svi su ih počeli kupovati. 

Početničke greške

Mladen Kušec: "Jedino za kumice nije vrijedila kondukterova naredba "Sredina, pomaknite se naprijed!"

Trideset godina nakon toga, Manenica je još uvijek bio u punoj radnoj snazi.”>”Kada sam došao s Univerzijade ’87., ’88. godine, kupili su 2000 priključaka i nisu znali u koju centralu koji montirati. Onda su zvali mene da to napravim”, kaže.

Upućen je i u kasnija zbivanja. “Kad smo ’91. pustili prvi mobilni telefon u promet, k’o kufer je bio velik, dali su ga predsjedniku Tuđmanu da uspostavi prvu vezu s Pantovčaka”, prisjeća se. Satelitom se slao signal do Trešnjevke, onda se pričalo po gradu, “a to nema nikakve veze sa satelitima”, kaže Manenica. Predsjednika Tuđmana, kaže u šali, smatra odgovornim za to što se danas kaže da “nitko više nema kućni i svi koriste mobitele”, a infrastruktura koja povezuje telekomunikacije, postavljena je za fiksne linije i do danas se ništa nije promijenilo. Tada postavljen sustav, kako ga je organizirao Manenica s kolegama, u upotrebi je još i danas. Domet ultrakratkih valova je pet kilometara polumjera oko stupa – bilo za fiksnu ili mobilnu liniju, objašnjava.

U Jugoslaviji je djelovalo 12 PTP poduzeća sa sjedištima u glavnim gradovima republika i nekoliko većih mjesta. Manenica je “prošao sva mjesta i završio kao viši inspektor” u njihovim poslovnicama nakon privatizacije. Danas je aktivan član Hrvatskog društva poštanskih i telekomunikacijskih umirovljenika. Tamo jednom dijelu ljudi primanja osigurava Hrvatska pošta, a drugom Hrvatske telekomunikacije. A prije su svi radili na jednom mjestu, govori nostalgično Manenica.

“Telefon i djecu čuva” – zvonio od vrata do vrata u Trnskom i nudio prve telefonske linije
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap