Mladen Kušec: "Jedino za kumice nije vrijedila kondukterova naredba "Sredina, pomaknite se naprijed!"

Zagrebačkom tramvaju i voljenom gradu knjigu je još 2016. s mnogo detalja i duha nekadašnjeg vremena posvetio pjesnik, pripovjedač, publicist i novinar, Mladen Kušec koji je nedavno napunio 80. godina. O nekad jedinoj prijevoznoj poveznici između udaljenih dijelova grada pripovijeda s ljubavlju, prisjećajući se kako se često švercao i vozio na pulferu.

Inspirirali su ga nekadašnji kondukteri, kumice u tramvaju i jedna sasvim drugačija atmosfera vožnje od ove današnje. Prisjetio se i trudne sestre koja je sudjelovala u tramvajskoj nesreći na mirogojskoj pruzi 1954. godine. Najzanimljivija zgoda mu je vučjak koji se vozio 11-icom do Maksimira i nakon šetnje njome vraćao na Črnomerec. Još ni danas ne može preboljeti što je okretište nazvano Borongaj, iako je taj terminal sagrađen u Željezničarskoj koloniji, kvartu u kojem je odrastao. Zanimljivi razgovor s Mladenom Kušecom, autorom knjige “Sredina! Pomaknite se naprijed!” čija priča nikada ne stari donosi ZET, a prenosimo ga u cijelosti:

„Borongaj je bio selo tri-četiri kilometra udaljeno od mjesta gdje se gradilo tramvajsko okretište. No, to se više ne može promijeniti, a  nažalost, mlađe generacije danas ni ne znaju za postojanje Željezničarske kolonije“, govori nam na početku razgovora vitalni književnik, koji je u novoj knjizi prepričao i zgodu jednog svog malenog prijatelja.

– Kad sam pitao jednog dječaka što bi on htio biti kad poraste, odgovorio mi je da želi biti kondukter u tramvaju. Ne vozač, nego kondukter jer on dobiva novce. I još se vozi u tramvaju. Ali sad više nema konduktera. Znate zašto?

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Zašto? 

Jer su se obogatili (ha-ha).

ZET-ovi kondukteri bili su inspiracija i za naslov vaše knjige „Sredina! Pomaknite se naprijed!“ 

Da. U doba moje mladosti tramvaji su imali samo stražnja i prednja vrata. Kondukteri  su bili smješteni kod stražnjih vrata i uvijek su vikali: „Sredina, pomaknite se naprijed!“. Bili su strogi. Nosili su plava odijela s kravatom i imali  one olovke s gumicom da bi karte mogli frkati, a da ne moraju pljuckati.

I svi su ih morali slušati?

Jedino za kumice nije vrijedila kondukterova naredba „Sredina, pomaknite se naprijed!“. Kumice se posebno poštivalo i nikad nitko nije podviknuo na njih. Pa i mi fakini, koji smo znali raditi gluposti, bili smo pristojna djeca. Koliko smo samo puta pomagali kumicama da uđu u tramvaj s onim njihovim velikim kantama i košarama.

Kakve razlike primjetite kad danas uđete u tramvaj? 

Razlike su velike. Sve se promijenilo pa i to. Danas u tramvaju ljudi niti razgovaraju, niti čitaju. Svi gledaju u svoje mobitele. A nekada su se u tramvaju doznavale vijesti i vodile i žestoke diskusije o sportu i politici.

Ali nije bilo preporučljivo kritizirati političare? 

Ne, to je moglo biti nezgodno. Imam jednu anegdotu s književnikom Pajom Kanižajem. On se nakon jedne skupštine Društva književnika s društvom vraćao gradskim autobusom iz Novog Zagreba. Pričali su kako je Skupština dobro prošla osim što je Tito (Bilopavlović) bio dosadan i pričao gluposti. Kad su stigli do Glavnog kolodvora već ih je čekala marica. Netko je dojavio da oni kritiziraju Tita, pa su milicajcima morali objašnjavati da su razgovarali o književniku Titu Bilopavloviću, a ne predsjedniku države.

Koliko danas koristite tramvaj? 

Puno. Kad god mogu vozim se tramvajem, a dosta mojih prijatelja jedanput mjesečno sjedne u tramvaj i provozaju se po cijelom gradu. Imaju besplatne umirovljeničke karte i nedjeljom, kad nemaju što raditi, sjednu u tramvaj i gledaju kako izgleda grad.

Ta im je vožnja sigurno ugodnija u današnjim tramvajima, nego onima prije. 

Apsolutno. Danas je usluga ZET-a puno bolja. Tramvaji su brži i precizniji. Oduševljen sam ovim novim, niskopodnim tramvajima. Mislim da mnogi nisu ni svjesni kakav je to dar Zagrepčanima. Tek kad naiđe neki stariji tramvaj s onim visokim stepenicama, tek onda shvatimo koliko nam je danas lakše.

Imate li Vi neku, osobnu, intimnu priču koja je vezana uz tramvaj? 

Moja sestra je bila putnica u tramvaju koji je imao onu strašnu nesreću na mirogojskoj pruzi 1954. godine. Bila je trudnica, ali hvala Bogu sve se za nju sretnu završilo. Odmah je prebačena u bolnicu gdje je rodila blizance. Jedan od njenih sinova danas je pilot, a dugi IT stručnjak koji radi u Kanadi. Njihov život je, dakle, počeo u tramvaju. Tramvaj bi mogao biti njihov kum.

Koja vam je najzanimljivija priča vezana uz tramvaje? 

Zagrepčani su uvijek voljeli pse, ali se psi nisu smjeli voziti u tramvaju. Međutim, na Črnomercu je bio jedan pas, vučjak, koji je svaki dan ulazio u tramvaj u broj 11 i vozio se do Maksimira. Tamo bi sišao i otišao u šetnju na otprilike sat vremena. Nakon toga, vratio bi se na stanicu i čekao 11-icu i s njom bi se vratio na Črnomerec. To je trajalo više od godinu dana. Svi su  hranili tog psa i nitko se nije bunio što je u tramvaju. Čak mi se čini da su putnici bili ponosni na njega. Ja bih tom psu podignuo spomenik. Šteta da nigdje nema ni fotografije tog psa.