Od soba u domu napravile su domaće oaze i osjećaju se – baš kao kod kuće

Jasmina Grgurić
25. lipnja 2018.
Priče
A- A+

Kada gledamo stare zgrade naših javnih staračkih domova, često stječemo dojam sumornih i bolničkih ustanova. No, već cvijećem ukrašeni pojedini prozori i balkoni na drugi pogled otkrivaju jednu sasvim drugačiju sliku. Iza hladnih zidova kriju se brojni topli domovi u malom, koji su starijim osobama zamijenili nekadašnje kuće i stanove. Rado su nas pustili u svoj svijet i dokazali da se uz malo volje i na takvim mjestima može živjeti udobno i lijepo – baš kao kod kuće.

Vera Čolak u domu si je stvorila pravu kućnu atmosferu Foto: Mirovina.hr

Ulazimo u domsku sobu umirovljenice Vere Čolak. Zavaljena u udobni naslonjač, s nogama na krevetu uz šalicu mirisne turske kave koju si je sama skuhala, radi ono što najviše voli – veze. Impresivnim ručnim radom “nakitila” je svoju malenu oazu mira i zadovoljstva stvorivši pravu kućnu atmosferu. Iza nje naziru se prelijepe petunije na balkonu. One slove kao najbujnije cvijeće u čitavom sisačkom Domu za starije i nemoćne osobe, a tajna je, kaže Vera, u tome što mu treba pričati, kao i čovjeku.

Poriktala si po svom

“To je moja kuća, osjećam se upravo tako! Stanem li uopće u fotoaparat ovako ispružena? Sve ovo što vidite izradila sam sama, zašto se čudite, zar vam izgledam tak’ lijena? Biram uvijek živahne boje za vez, u tome i jest draž” – kaže nam toplo, opušteno i sa širokim osmijehom.

Naime, ovdje je već osam godina. Dovoljno da se prilagodi, a upravo to je i učinila. Uostalom, dodaje, ni nema se kuda više vratiti jer je stan prodala pa može jedino u podstanare ili sina otjerati da se “uda”.

“Poriktala sam si po svom, a neg’ kak’? Rekli su mi da mogu i ja sam to onda sebi tako sredila. Prije nego što sam došla u dom, živjela sam u garsonjeri, a sinu sam dala dvosobni stan. Ovdje mi je bolje. Imam skuhano, imam oprano, imam sve, a tamo ako si nisam skuhala, nisam jela. Za dom mjesečno od mirovine izdvajam 2.422 kune i imam dovoljno” – pojašnjava nam Vera.

Iz ormara vadi uredno složene ručno vezene pregače i nadstolnjake i ponosno nam ih, jednog po jednog, pokazuje. Dio ih pokloni, dio izradi za Dom, a dio proda kao autohtone suvenire po simboličnim cijenama. Sama nabavlja materijal, konac i onda po osam dana kroji i veze.

Uz rad na mašini, Štefanija uzgaja i rajčice

Zvuk Bagatove “Super Slavice” uvodi nas u svijet najvrijednije domske stanarke – Štefanije Grbac. Šivaću mašinu donijela je od kuće i na njoj neprestano nešto radi za potrebe članova obitelji i Doma, ali nije to jedino što njezinu sobu čini domom. Naime, na balkonu si je, uz razno cvijeće, posadila i rajčicu na kojoj se već naziru prvu plodovi pa tako ima i djelić vrta.

Štefanija Grbac donijela si je “Bagaticu”, a na balkonu uzgaja i rajčicu Foto: Mirovina.hr

“Danas mi je vrijeme nepogodno, mračno je pa ne vidim baš najbolje, iako sam mašinu stavila uz balkonska vrata. Imam unučad i praunučad pa im upravo nešto prekrajam. U Domu sam već pet godina, nemam drugog rješenja i znam da tu moram biti pa sam si sve prilagodila, od hrane do uređenja sobe. Vidim kako nove žene plaču kada tek dođu. Ispočetka je svima teško, ali što dugoročno imamo od toga? Moram tu biti, a mašina mi pomaže” – priča nam mudra gospođa Štefanija.

“Dobri duh” sisačkog doma umirovljenika, radna terapeutkinja Vanja Podgoršek kaže kako Štefica hoće napraviti sve što ju zamole. Tako je neki dan u zadnjih pet minuta spasila jednu majicu za nastup domskoga zbora. Bez nje, nikoga drugoga ne bi bilo da to napravi, a takvih korisnih i jedinstvenih pojedinaca uistinu je mnogo.

Uz cvijeće, na balkonu nam ponosno pokazuje i posađenu rajčicu koja je počela davati prve plodove, a jedva čeka da sazrije.

Obiteljski kutak s fotografijama najmilijih

Ugostila nas je i stanarka Ljuba Vidović koja je cijeli jedan kutak sobe ukrasila s obiteljskim fotografijama i to je ono što joj zapravo pomaže da se osjeća dobro.

Foto: Mirovina.hr

“To mi je najveće bogatstvo u mom životu, otkad sam se rodila. Imam unuke i praunuke, lijepio mi je i zaista sam zadovoljna. Sve generacije obuhvatila sam na ovom zidu. Najnovija slika koju sam dodala je praunuče koje će se sada krstiti. Jedva čekam. Sama sam u sobi, bitno mi je da se osjećam kao kod kuće i tako nekako i jest. Čujte, bolesna jesam kao i većina nas ovdje, dođe to s godinama. Tomu nema lijeka, trpim, ali gledam da mi bude dobro. I osoblje je izvrsno, što je također jako važno kako biste se osjećali dobro. Mi smo vam ovdje veseli, a neki put i preveseli” – kaže umirovljenica Ljuba.

Ispraća nas iz svoje sobe, a mi nastavljamo obilazak u potrazi za novim pričama. Po silasku u predvorje nismo mogli ne zastati i ne zabilježiti i djelić samog predvorja kao središnjeg mjesto okupljanja, a koje ovu ustanovu njegovim stanarima uistinu čini – domom.

Predvorje Doma za starije i nemoćne osobe Sisak Foto: Mirovina.hr