Kako bi se pristupilo GSS-u ne možete nigdje nazvati ili se učlaniti, već se morate baviti nekom aktivnošću

Svi tečajevi HGSS-a započinju tako da se prvo uče neke tehnike i vježbe. Nakon toga nam jave da je akcija, a tada znamo da se u najkraćem vremenskom roku moramo spremiti, skupa sa svom opremom, vani se postrojiti i čekati naređenja. Kandidati dobivaju sva naređenja od instruktora i svi moraju proći sve: da budu i vođa vježbi, odnosno akcija, i vođa transporta i saniteta. Cijelo vrijeme morate biti vrlo koncentrirani. Stave vas u grupu ljudi koje vidite prvi puta u životu a nakon tjedan dana morate biti uigrana ekipa koja radi kao jedan – pojašnjava nam Marin Mustapić (31), ing. zračnog prometa zaposlen u Državnom hidrometeorološkom zavodu, koji od prošle godine s ponosom nosi značku HGSS-a.

Hrvatska gorska služba spašavanja je nacionalna, dobrovoljna, stručna, humanitarna i nestranačka udruga javnog značaja čiji su osnovni ciljevi sprječavanje nesreća, spašavanje i pružanje prve medicinske pomoći u planini i na drugim nepristupačnim područjima i u izvanrednim okolnostima kod kojih pri spašavanju i pružanju pomoći treba primijeniti posebno stručno znanje i upotrijebiti tehničku opremu za spašavanje u planinama u svrhu očuvanja ljudskog života, zdravlja i imovine.

Osnovana 1950. godine kao interna služba Hrvatskog planinarskog saveza, HGSS je do danas prerasla u službu javnog karaktera koja brine o sigurnosti građana 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Organizirana je u 25 stanica koje pokrivaju cijelo područje Republike Hrvatske, te u svom djelovanju surađuje s tijelima državne uprave i tijelima jedinica lokalne i područne/regionalne samouprave, ustanovama, Oružanim snagama Republike Hrvatske, zdravstvenim ustanovama, i ustanovama socijalne skrbi, Hrvatskim planinarskim savezom i drugim pravnim i fizičkim osobama u području kulture, fizičke kulture i sporta, turizma, zaštite prirode i okoliša, prometa.

Također usko surađuje s javnim ustanovama i nadležnim tijelima za zaštitu prirode u području zaštite i očuvanja planinske prirode i zaštite okoliša. Svakako valja napomenuti kako je riječ o neprofitnoj udruzi koja obavlja djelatnost od interesa za našu zemlju. No iako je sačinjavaju isključivo volonteri, pred svakim je vrlo zahtijevan put do primanje iskaznice i značke gorskog spašavatelja. Kako se postaje članom ove legendarene, visokoprofesionalne institucije, pojašnjava nam Marin Mustapić (31), ing. zračnog prometa zaposlen u Državnom hidrometeorološkom zavodu, koji od prošle godine s ponosom nosi značku HGSS-a.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Za GSS jedina prava veza je aktivan život

“Kako bi se pristupilo GSS-u ne možete nigdje nazvati ili se učlaniti, već se morate baviti nekom aktivnošću: speleologijom, alpinizmom ili skijanjem te morate biti aktivni član nekog društva koje je u Hrvatskom planinarskom savezu. Nakon toga vas minimalno dvoje spašavatelja HGSS-a mora predložiti HGSS-u, te svoj prijedlog obrazložiti u pisanom obliku. Uvijet je da, naravno, pristanete i – po njihovoj procjeni – odgovarate standardima HGSS-a: da ste relativno aktivni, aktivni u društvu i dobri u tome čime se bavite. Ako svi članovi stanice odobre da vas se primi, postajete članom HGSS-a, prvo kao suradnik. Tada je pred vama još dug put da postanete spašavatelj, jer morate proći određene tečajeve: tečaj prve pomoći, tečaj ljetne tehnike spašavanja, tečaj zimske tehnike spašavanja i tečaj tehnike speleospašavanja. Kad kandidat prođe sva četiri tečaja i ispuni uvijet od dvije godine pripravništva, tada može izaći na ispit za spašavatelja”, kaže Mustapić.

Na početku vas dočeka tečaj prve pomoći. Odvija se najčešće na Platku a zna biti vrlo zahtjevan jer se kandidat po prvi puta susreće sa situacijom gdje treba zbrinjavati unesrećenu osobu, i to pod nadzorom liječnika HGSS-a, koji su ujedno i instruktori HGSS-a, te sve gledaju vrlo pažljivo pa vam se ne smiju dogoditi neke pogreške. Tečaj traje u pravilu tri dana i tek nakon što ga prođe, kandidat postaje pripravnik. Nakon toga može početi nositi obilježja HGSS-a, može krenuti u akcije i na ostala tri tečaja.

“Tečajevi su svi relativno teški – pojašnjava nam Mustapić – neki više u fizičkom smislu, a drugi jer se uči jako puno tehnika. Traju u pravilu tjedan dana u komadu. To je relativno malo vremena za toliko tehnika koje morate savladati. Tečaj ljetne tehnike spašavanja – koji tako zovemo iako se zapravo odvija u planinama u svibnju i listopadu pa uvijeti nisu baš ljetni jer zna biti i snijega – malo je ležerniji jer su vremenski uvijeti najčešće bolji. Tečaj se svodi na stijensko spašavanje, učenje korištenja svih vrsta užadi i opreme za spašavanje te usvajanje svih spašavateljskih tehnika. Tamo ćete naučiti kako nekoga spasiti, primjerice, iz vertikale u stijeni. To zna biti izuzetno teško nekome onome tko o tome nema predznanje. Potom instruktori odlučuju o nama pojedinačno tko je prošao a tko nije. Oni koji nisu prošli idu na tečaj ispočetka. To je standardna procedura na kraju svakog tečaja” – objašnjava Mustapić.

Potom ga je dočekao tečaj zimske tehnike spašavanja, a uvijet da mu je mogao pristupiti bio je da zna skijati. Odvijao se na Platku.

“Ovaj je tečaj fizički najnaporniji: sedam dana ste u pancericama, mokri i imate žuljeve na nogama. Kreće se u 7 sati ujutro a završi kad završi. Noć pada brzo pa je samo spašavanje zbog toga teže. Svi tečajevi HGSS-a započinju tako da se prvo uče neke tehnike i vježbe. Nakon toga nam jave da je akcija, a tada znamo da se u najkraćem vremenskom roku moramo spremiti, skupa sa svom opremom, vani se postrojiti i čekati naređenja. Kandidati dobivaju sva naređenja od instruktora i svi moraju proći sve: da budu i vođa vježbi, odnosno akcija, i vođa transporta i saniteta. Cijelo vrijeme morate biti vrlo koncentrirani. Stave vas u grupu ljudi koje vidite prvi puta u životu a nakon tjedan dana morate biti uigrana ekipa koja radi kao jedan” – pojašnjava nam, dodajući kako je jako veliko zadovoljstvo upoznati puno novih ljudi s kojima, nakon tih tjedan dana obuke, postanete najbolji prijatelji i proživite zanimljiva iskustva.

Vježbe se ne rade s lutkama već sa živim ljudima

Akcije se na terenu rade potpuno realno.

“Nikada nemamo lutke za unesrećene već radimo sa živim ljudima, našim prijateljima, pa samim time i više pazimo da sve bude kako treba. To uključuje i noćna buđenja nakon cjelodnevnih akcija. Dogodi se tako da legnete u ponoć, a u dva ujutro vas dignu na akciju, i tako sedam dana. Tečajevi su kratki te stoga jako intenzivni, pa vas prilično iscrpe” – otkriva nam.

Zadnji je tečaj speleospašavanja. Do sada se odvijao tri vikenda zaredom, no sada se također održava i sedmodnevno.

“Osobama koje nisu speleolozi po prirodi, taj tečaj bude najteži jer se susreću sa potpuno novom okolinom, boravkom u špilji u kojoj je vlažno, mračno i hladno. Onima koji nemaju iskustva to može biti izuzetno stresno jer, uz to što se susreću sa speleologijom kao takvom, moraju znati sve tehnike spašavanja koje su iznimno zahtijevne i komplicirane, a također se sve radi sa živim ljudima, jer naši spašavatelji glume unesrećene” – pojašnjava, ističući kako na tom tečaju izvlače ljude sa 300-400 metara dubine u izrazito kompleksnim speleološkim objektima.

Nakon što pripravnik završi sve tečajeve i odradi pripravnički staž u trajanju od dvije godine, ima pravo pristupiti ispitu za spašavatelja. On je koncipiran tako da se kandidata u jednom ili dva dana ispitaju baš sve tehnike koje je naučio kroz tečajeve, uz druge teoretske specijalističke dijelove, poput helikopterskog spašavanja, ronilačkih spašavanja i vođenja potražnih pasa. Kako biste prošli ispit ne smijete pasti iz ničega, a ispit traje između 15 i 18 sati u komadu. Ako u nečemu pogriješite, taj ćete dio morati ponoviti pred stanicom ili pred komisijom, dok se – ako napravite dvije pogreške – smatra kako ste ispit pali i morate mu pristupiti ponovno.

Zanima nas što je njega ponukalo da na ovakav način provodi svoje slobodno vrijeme.

“Planinariti sam počeo 2008. godine, kada sam se sa suprugom upisao u Planinarsko društvo Sveučilišta Velebit. Dok smo hodali po Velebitu i ostalim hrvatskim planinama vidjeli smo razne jame i čuli na nekim predavanjima kako je naša zemlja speleološki jako atraktivna te smo 2010. odlučili upisati speleološku školu. Nakon što smo je završili, ostali smo aktivni u Speleološkom društvu te su me, nakon pet godina aktivnog bavljenja speleologijom, dva člana društva, inače članova HGSS-a, pitala da se pridružim HGSS-u. Bila mi je to velika čast jer su članovi izvrsni u tome što rade; uostalom teško je odbiti biti u prilici pomoći nekome. No prije nego uđete trebate znati koje su vam obveze i koliko će vam vremena uzeti. Svi mi radimo, imamo obitelji, djecu i svoj život no u podsvijesti smo uvijek u pripravnosti, uvijek na “stand by-u” – kazuje. Također, od 52 tjedna u godini, 10-ak vikenda rezervirano je HGSS, jednom tjedno imamo sastanke, a tu su i dežurstva, vježbe, održavanje opreme, inventure itd.

Uzmite mobitel!

– Ako se nađete u neprilici zovite 112. Moram naglasiti i kako je od izuzetne važnosti da sa sobom uzmete mobitel kad nekamo krenete i ukućanima kažete kamo idete. Mnogi to uglavnom ne rade – savjetuje Mustapić.

Poziv može doći bilo kada, pa i na dočeku Nove godine

Što se akcija tiče, Marin može očekivati poziv bilo kad: dok je kod prijetelja na roštilju, dok noću spava pokraj supruge i 10-mjesečnog sinčića, pa čak i na – dočeku nove godine.

“Na dočeku Nove 2015. na 2016. godinu ekipa planinara slavila je u planinarskom domu “Lipa” na Madvednici a jedan mlađi dečko dobio je srčanu aritmiju. U jedan iza ponoći dobili smo dojavu da krenemo. Došli smo jako brzo, iako je toga dana bilo oko pola metra snijega i temperatura minus 19. Nismo mogli do kraja ići automobilima već smo išli pješice, nas jedanaestorica. Došli smo do njega i uspjeli ga transportirati u nosilima, pa onda u sanjkama do podnožja Medvednice. Hitna pomoć ga je čekala na prvoj cesti do kuda je mogla doći i sve je prošlo dobro. Inače se ta aritmija ne bi smirila sama od sebe a nitko drugi nije mogao doći do njega da mu dade lijek.”, prisjeća se Mustapić.

Prisjeća se i kako su prije pola godine u okolici Kravarskog tražili stariju osobu od 92 godine koja se izgubila ujutro u šumi. Prvo ju je tražila obitelj, pa prijatelji, pa su slali vatrogasce, pa lovce…

“Mi smo dobili dojavu tek u 20 sati, krenuli smo tamo, bilo je hladno i mrak, a cijeli dan je padala kiša. Akcija je trajala zaista vrlo dugo. Nismo gajili previše nade, no oko jedan sat ujutro ipak smo ga pronašli. Ispalo je da je otišao u šumu koju poznaje, pao je mrak i izgubio se.”

Iako zagrebačka stanica HGSS-a pokriva gotovo cijelu Zagrebačku županiju, najčešće akcije odvijaju se tijekom skijaške sezone, kada ih se događa po nekoliko dnevno te ekipa HGSS-a ima redovna dežurstva na skijalištu na Sljemenu. Uglavnom su u pitanju lomovi ruke, ključne kosti ili posjekotine, te unesrećene treba transportirati. U stanici ih ima 70-ak aktivnih članova.

“Za bilo kakvu akciju treba sedam-osam ljudi; što više to bolje. Nije lako nositi čovjeka u nosilima i bolje da nas je više jer se tada možemo mijenjati” – pojašnjava.

Za kraj, zanima nas jesu li i pripadnice ljepšeg spola u HGSS-u angažirane kao spašavateljice.

“Ima ih, ali manje. Ne radi se nikakva razlika između muškaraca i žena, niti po pitanju tečajeva niti vježbi. Radimo u kolektivu i pokušavamo si svaku stvar olakšati maksimalno, zato koristimo tehnike koje smanjuju opterećenja ili ih raspoređuju. Svaki spašavatelj je jednak i svi rade jednako.”, zaključuje Mustapić.