[Intervju] dr. Borislav Aleraj: Zauvijek mladi alpinista koji je odgojio generacije GSS-ovaca

Vladimira Paleček
14. studenoga 2017.
Priče
A- A+

Inspiracija mnogim gorskim spašavateljima ugledni je hrvatski epidemiolog dr. Borislav Aleraj, za prijatelje i kolege Akac. Kao jedan od najboljih hrvatskih alpinista druge polovice 20. stoljeća i jedan od naših najpoznatijih gorskih spašavatelja te dugogodišnji pročelnik HGSS-a, bio je mentor brojnim generacijama entuzijasta koji su svoje vrijeme, napore i sposobnosti stavili u službu čovjekoljublja.

Inspiracija mnogim gorskim spašavateljima ugledni je hrvatski epidemiolog dr. Borislav Aleraj | Foto: Marijan Čepelak

Dr. Aleraj je ispenjao stotine smjerova u društvu najboljih, poput Marijana Čepelaka Maligana, Vladimira Mesarića, Stipe Božića, Branka Šeparovića i drugih, te je autor nekoliko knjiga, među njima penjanje u snijegu: “Klek, stijene, penjači”, “Sjećanja ili život gorskog spašavatelja” i “Povijest Stanice Zagreb Hrvatske gorske službe spašavanja”. Ovom je srdačnom liječniku strast za penjanjem u život donijela i ljubav, suprugu Jasmin koju je upoznao na alpinističkom tečaju 1970. godine. Mnoge su doživljaje u istraživanju visina prošli skupa, te nedavno neko vrijeme proveli na Velebitu.

Otkuda u Vas interes za alpinizam?

Od malena sam išao u planine, najprije sa svojim ocem, da bih se kasnije počeo baviti penjanjem s jednim prijateljem iz škole. Prvo smo išli skupa na izlete, a poslije je nekolicinu nas upisao u alpinističku školu Planinarskog Društvu Sveučilišta Velebit. Kupio sam nešto opreme, koja se u to vrijeme mogla nabaviti, i krenuo. Veliki poticaj dao nam je Antun Filipčić Filac, veliki hrvatski penjač, koji je u nama izazvao ljubav prema alpinizmu jer nam je prikazao svijet penjanja na prekrasan način. On nas je, skupa s drugim instruktorima, naučio kako je penjanje zapravo jedan način života kojim se možeš baviti skoro pa uvijek. Težina nije bitna. Naravno da čovjek u sebi ima želju da savladava sve teže i teže stvari. Vremenom se intenzitet može smanjiti ali doživljaj ostaje isti.

Što Vas privlači penjanju?

Bliski doživljaj kontakta s prirodom, u ovom slučaju sa stijenom, koja je sama po sebi fascinantna zbog svoje teksture i neponovljive morfologije, kao i to što su stijene neponovljivo lijepe kao prirodne skulpture. No jednako je bitan razlog taj što se kroz planinarsko društvo razvijaju prijateljstva. Dakle, penjanje je jednako toliko društvena aktivnost, kao i penjačka, sportska ili fizikalna. Sve zajedno razlog je zbog kojeg se toliko dugo time bavimo.

Prvi ste ispenjali neke smjerove koji su kasnije postali legendarni, poput uspona Bridom klina u Anića kuku.

Penjali smo svuda. Nama u Zagrebu najmiliji je Klek jer je relativno blizu i, koliko god je lijepo penjati poznate smjerove, posebno je lijepo ispenjati neki novi smjer jer tada istražujete. Skupa s jednim od mojih najdražih partnera, Marijanom Čepelakom Maliganom, koji je ujedno i vrhunski špiljar, ispenjao sam puno novih smjerova, pa tako i Brid klina u Paklenici, koji je jedan od težih. Na moje veliko veselje, i danas se ljudi vole tamo popeti. Da poželiš neki smjer prvi puta ispenjati, moraš u stijeni vidjeti neku posebnu ljepotu i smisao. Tu su, primjerice, Vrijeskova pločica i Danonoćni smjer na Kleku, na koje ljudi uvijek vole otići. S veseljem pratimo naše potomstvo, da se tako izrazim, na stijenama.

Koliko ste novih smjerova ispenjali i gdje?

Ja osobno, šezdeset i pet. Svi su u Hrvatskoj jer u inozemstvu to nisam bio u mogućnosti. No penjao sam svugdje po svijetu. Po Triglavu, u Andama, na Himalaji…

Kako je bilo na Himalaji?

To je prekrasno i najveće gorje. Poseban je osjećaj kad tamo sjediš u nekom šatoru na šest tisuća metara i razmišljaš kako si potpuno na drugom kraju svijeta, toliko daleko od svoje obitelji i prijatelja. Danas je to malo lakše sa satelitskim telefonima, no kada sam išao u osamdesetima onda nije bilo gotovo nikakve mogućnosti komunikacije. Bili smo tamo potpuno izolirani, kao da smo brodom otišli otkriti Ameriku. Mogli smo slati pisma samo pomoću teklića, koji bi otrčao dolje pa bi se vraćao gore. A pisma smo pisali na kori od breze. Naime, kako je tamo drugačija vegetacija pa su, primjerice, njihovi runolisti dvaput veći nego naši, tako su i breze drugačije. Više su grbave nego naše ali se s njih može oljuštiti kora, na kojoj možete napisati pismo, staviti ga u kuvertu i poslati. Bio mi je prekrasan i kontakt s ljudima koji tamo žive, jer su jako otvoreni i srdačni. Budući da sam po struci liječnik, a u tamošnjim zabačenim krajevima nije bilo liječnika, stanovnici su mi počeli dolaziti s raznim zdravstvenim poteškoćama. Napravili smo svojevrsnu apoteku i ambulantu na otvorenom i pomogli koliko smo mogli. Nezgodan nam je bio jedino nedostatak zraka na tolikim visinama ali nakon par dana i na to smo se prilagodili.

Kako ste se našli u HGSS-u?

U ono vrijeme nije bilo toliko puno članova kao danas pa smo imali sreću da su nas relativno brzo – nakon što smo se počeli penjati – pozvali u HGSS. Bilo je to 1966. godine, pa imam već puno godina staža. Velika je stvar i dobitak kad vidiš da netko u tebe ima toliko povjerenja. Naime, instruktori koji su nas učili penjanju bili su ujedno i gorski spašavatelji; na svakome je stajala ona krasna značka HGSS-a i to nam je bio uzor. Bili smo presretni da su nas pozvali. Ima ljudi koji nisu za taj posao, ima ih koji ne žele trošiti vrijeme na takvo što ili ne mogu trpjeti da su u grupi od deset ljudi već više vole biti sami. Osim toga, ovisi o tome je li netko dobar čovjek, kako bi se to cjelovito reklo. To je glavni način kako se odabire netko za HGSS.

Koja su vam iskustva ostala posebno u sjećanju?

Prednost je što sam liječnik po struci, no morate biti spremni raditi na nepristupačnom terenu, često po mrklom mraku i u vrlo teškim uvijetima. Možda je u pitanju samo nečiji prijelom noge, no ako morate sa slomljenom nogom ležati u snijegu sedam sati, a ne petnaest minuta, razlika je drastična: u prvom slučaju možda ćete ostati bez noge, a u drugome ćete uskoro imati zdravu nogu. Bilo je puno akcija spašavanja, od lomova do oživljavanja vanjskim defibrilatorom. Sjećam se kako smo na Andama pomogli dvojici Japanaca koji su dobili visinski plućni edem. Bolest se javlja kod neaklimatiziranih osoba kao posljedica brzog uspona na visinu, a ako se pravovremeno ne liječi, posljedice su fatalne i najčešći su uzrok smrti kod sindroma visinske bolesti. Spustili smo ih tisuću metara niže, dali im kisik i lijekove i bilo im je dobro. Dobili smo od njih pločicu na kojoj piše “arigatou”, što na japanskom znači “hvala”, a koja je izložena u ogulinskom Zavičajnom muzeju u alpinističkoj zbirci, kojoj sam jedan od utemeljitelja.

Jednom smo, pak, spasili čovjeka koji je naglavačke visio cijelu noć u stijeni Kleka. Zadnjih godina i na skijalištima zna biti puno nesreća jer se radi umjetni snijeg koji je puno tvrđi od običnoga, pa je tvrđe i kada padnete i udarite se. Sve veće su i brzine pa ako dođe do sudara s drugim skijašem, dođe i do teških nesvjestica na rubu života i smrti. Moram istaknuti i kako sa zagrebačkom hitnom pomoći imamo dugogodišnju izvrsnu suradnju.

I dalje ste vrlo aktivni u HGSS-u?

Jesam. Ništa se nije promijenilo u količini aktivnosti, premda imam sedamdest i jednu godinu. Vjerojatno stoga što se time bez prekida toliko dugo bavim. Naravno da me i poticajno društvo drži u svemu tome. Svaki smjer u penjanju ima svoj opis no nije označen, poput pješačkih putova, pa tako danas znam neke smjerove koje sam ispenjao prije četrdesetak godina, a zanimljivo je da mi to s godinama nije sve teže i teže. Čak se danas moram manje naprezati nego prije.

[Intervju] dr. Borislav Aleraj: Zauvijek mladi alpinista koji je odgojio generacije GSS-ovaca
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap