Ružica (76): “Bila sam službenica, a htjela sam biti učiteljica. Mladi, radite ono što volite”
Umirovljenica Ružica završila je srednju ekonomsku školu i radila je u struci. Voli jako cvijeće te ga je njezino dvorište puno. Druži sa svojim prijateljicama, iako ne može puno očekivati glede društvenog života u svojim godinama.
Ružica (76) u svojem dvorištu, Belišće
(Barbara Jurišić/Mirovina.hr)
Ružica (76) je cijeli radni vijek provela kao službenica, iako to nije bio njezin san. Iz tog razloga poručuje mladima da rade ono što vole. Sada uživa u svojem malom dvorištu punom cvijeća. Prije je imala i malu parcelu u Gradskim vrtovima u Belišću gdje se povremeno družila s drugim ljudima no, zbog teško pristupačne vode, odustala je. Druži se i dalje, ide u crkvu. Njezinih najboljih prijateljica više nema, ali ima jedan svoj krug prijateljica i u dobrim je odnosima sa svojim susjedima.
Nije se dogodilo da su ispekle kolač, a da ga ne podijele
„Bila sam službenica, radila sam u računovodstvu, imam srednju ekonomsku školu. Radila sam u Saldakontiju, poslije i na knjiženju i kompjuterizaciji, ali pretežno sam radila u Saldakonti, to su ti kupci i dobavljači. Prije mirovine nisam imala neke hobije- druženja i izleti, osim toga nisam imala. Sada sam pretežno kod kuće. Volim ovako malo raditi sa zemljom, malo spremati, malo se družim, idem u crkvu. Imam jedan krug prijateljica s kojima se nekad nađem i to je to“ – priča gospođa Ružica.
Njezin društveni život ide nekako, ali, kaže, ne može u svojim godinama nešto puno ni zahtijevati jer kad pogleda, njezinih par najboljih prijateljica je već pod zemljom. Neke su bile mlađe, neke starije od nje, ali njih više nema. Ima dobro susjedstvo i sa svim susjedima je dobra. Dopunjuju se međusobno i nije se dogodilo da su ona ili susjeda ispekle kolač, a da ga nisu podijelile jedna s drugom. Korona i rat je međusobno sve toliko udaljila da su se ljudi bojali sami sebe. Tko god da dođe kod nekog, donijet će mu u bolest. Došlo je do tolikog razmjera, kaže, da je strah od bolesti prerastao u bolest.
Odustala od vrta zbog težeg dolaženja do vode
„Imam malo vrt i volim cvijeće. Imala sam ja, dok sam bila zdravija, dio u Gradskom vrtu, ali prije tri godine sam odustala. Jako je teško doći do vode. Nije samo problem nositi, nego ona pumpa. Sto puta su ju popravljali. Inače sam jako voljela to. Neki su zauzeli dvije table, ja sam imala jednu i baš sam voljela otići tamo. Ja ne znam jel’ ostalo tamo još njih troje ili četvero najupornijih. Voda nije riješena dobro, ali šteta je to. Jedna profesorica prije je tamo dovodila đake da se malo izaktiviraju i nauče što je mrkva. Prve godine je bilo skoro sve zauzeto u tom vrtu. Voljela sam se tamo i podružiti, makar nismo mi baš imali tog vremena. Dođeš tamo raditi“ – rekla je gospođa Ružica.
„Dok sve skontaš, već je gotovo“
Kad je završila osnovnu školu, htjela je ići u učiteljsku školu. Živjela je blizu Đakova, a učiteljska škola je bila u Slavonskom Brodu i trajala je pet godina te je samim time putnička karta bila skuplja i trebao bi se plaćati godinu duže. Njezin otac je odlučio da će zbog cijene karte i kraćeg trajanja ona ići u ekonomsku školu u Đakovu koja traje četiri godine. Od matematike, kaže, ima traume, ali morala je oca poslušati. Zbog svojeg iskustva mladima kaže da rade ono što vole.
„Mladi će vidjeti da život jednostavno projuri. Dok sve skontaš, već je gotovo. Mi smo moju unuku žalili da kako će ona ići u Osijek, ima u Valpovu gimnaziju preko puta, ali sama je odlučila ići u tu jezičnu. Mora se dizati i na autobus ići, ali sada je skupila prijateljice iz cijele Baranje i Osijeka. Ipak je to dobro jer je svoje vidokruge proširila. I u nedjelju su joj bile dvije kolegice iz Osijeka, baka ih dovezla. Ima tamo gdje god želi prenoćiti, ima njih 5 kolegica. Čak je i Novu godinu u Osijeku dočekala“ – zaključila je umirovljenica Ružica.
