Postolara Željka (71) nije zaustavio ni potres. Otvorio vrata radionice i poručio: “Radit ću dok ne umrem!”

Jasmina Grgurić
2. ožujka 2021.
Priče
A- A+

Svaki grad ima svoje dobre duhove među živima. Malo ih je, ali bez njih ne bi bilo čarolije i autentičnosti sredine kojoj daju onaj jedan bajkoviti, drugačiji, jednostavno – ljudskiji dojam. Upravo takva postolarska je radionica umirovljenog majstora Željka Vrđuke. Već šestu godinu nekadašnji obrt nastavlja kroz kućnu radinost, ali od vlastitog se radnog prostora, ispunjenog mirisom ljepila i kože, stotinama pari cipela koje bi da mogu ispričale brojne pustolovine njihovih vlasnika, već tri desetljeća ne odvaja. S radom je u 30 godina prestao samo jednom, nedavno nakon razornog potresa koji je i njegovoj radnji priuštio “crvenu naljepnicu”. No, dobri duh Siska danas je iznova otvorio vrata, a radit će, kaže, dok ne umre!

Postolar Željko Vrđuka Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr

Razorni potres zaustavio je puls Siska. Sve je stalo. Tisuće građana ostalo je bez domova, radnje koje su i prije jedva preživljavale, razrušene su. Dva mjeseca kasnije, grad lagano oživljava. Skinuo se s aparata, ali šavovi su još tu, na krovovima, fasadama, živcima i duši. Ipak, tijek vremena, malo sunca i marljive ruke sve pomalo zacjeljuju. Dok čekaju državnu obnovu, građani rade sami koliko mogu, u nadi da neki novi potres njihov trud neće učiniti uzaludnim. Iako, kretati ispočetka i podići se nakon pada, nikada nije ni bilo uzaludno.

Uputili smo se u postolarsku radionicu dobrog duha Siska, umirovljenog 71-godišnjeg Željka Vrđuke koji obrt već šestu godinu nastavlja kroz kućnu radinost. Postao je možda i najpoznatiji hrvatski postolar, jer popravke djeci i starcima nikada ne naplaćuje. Cijene su mu i za ostale simbolične. Princip rada koji mu je po svim pravilima trgovanja već odavno trebao donijeti propast, njemu donosi sve suprotno. I tako će, kaže, do smrti. U tri desetljeća neprekidnog rada nikada ga ništa zaustavilo nije, sve do kobnog 29. prosinca koji mu je donio “crvenu naljepnicu”. Ipak, danas je iznova otvorio vrata zanata u izumiranju.

Vrđukina radionica pretrpjela je veliku štetu u potresu Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr

Pomaže mu supruga Dragica s kojom je već 50 godina

Hodamo glavnim cestama zaobilazeći brojne letve i trake, postavljene ispred gotovo svake kuće zbog opasnosti od cigli i crijepova koji i dalje padaju. Idemo preko predivnog Staroga mosta čiji se zid odlomio i čeka obnovu pa prolazimo kroz park uz crkvu bez tornja. Samo nekoliko metara dijeli nas od postolarske radnje, no na prvi mah čini nam se da ona ipak ne radi. Obje kuće uz nju ograđene su i nisu za uporabu. No, malena radionica otvorenim prilazom prkosi katastrofi. Bila je i ona “crvena”, ali nakon saniranja zida susjedne kuće koji je prijetio urušavanjem, sada je “žuta”. I nju čeka obnova.

Patuljak u izlogu i zvonce na ulazu uvode nas iznova u bajku čiji su glavni akteri dobri Željko i njegova supruga Dragica koja mu u radionici pomaže otkako je iz propadajuće Željezare još 1998. godine otišla u mirovinu. Ove godine će im i 50 godina braka. Ruke pune posla, mušterije ulaze i izlaze, jedna po jedna. Vrijeme između koristimo za jednu od najljepših životnih priča. Ispričali smo je ovdje na dan kada smo pokrenuli naš portal, 15. studenog 2017. godine. Priča je to koja nam je udarila temelj, pravac i sudbinu te nam u konačnici donijela i nagradu Zlatno pero. Promijenilo se štošta u međuvremenu, ali ono što najviše u životu vrijedi, ostalo je čitavo – borba, rad, nada, trud, poštenje…

Supruga Dragica pomaže u radioni već 22 godine Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr

“Nisam radio od kraja prosinca do danas. Dobio sam 30.000 kuna i povukao ta sredstva da bi opet krenuo nekako. Više nemam pravo na ništa, jer sam u kućnoj radinosti na četiri sata. Ne obavljam posao kod kuće zato što ovdje imam  prostor i već je to uhodano, ali plaćam porez 1.620 kuna. Kod obnove nas ubijaju s elaboratom, jer dok platim elaborat popravim to sve sam pomalo” – priča nam postolar Željko.

Starica im naheklala milje zbog besplatnog popravka

U to ulazi gospođa s tenisicama od unuke koje trebaju popravak. Nema toga što se popraviti ne može. Dok Željko preuzima mušteriju, supruga Dragica priča nam kako im je prijetio zid od kuće pokraj, a koji je saniran. Urušio im se dimnjak koji je srušen pa je sada u pogonu grijalica. Treba popraviti i zid prema garaži. Pukotina ima. Krov je pojačan limom. Prošli su najbolje među okolnim kućama, jer je objekt nizak i malen.

Baka je na popravak donijela unukine tenisice Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr

Mušterije su jedva čekale otvaranje, stalno ispitivale kada će moći donijeti cipele i torbe. Ne čudi stoga današnja gužva. Cijene nisu mijenjali od 2007. godine pa mnogi iz Zagreba dolaze u Sisak popraviti obuću. Za djecu i starce, popravci su i dalje besplatni.

“Jedna žena ima 94 godine. Zgrada joj je sada dobila crvenu naljepnicu. Jednom je došla tu i donijela cipele, nismo naplatili popravak. Nakon nekog vremena, došla je donijeti milje koji je naheklala za nas. Vrijednost tog rada je neusporedivo veća. Ljudi su prekrasni. Oni stariji nemaju šta plaćati, oni su to svojim cjeloživotnim radom sve već ionako platili” – pričaju Željko i Dragica.

Prvi dan otvaranja građani su jedva dočekali kako bi obnovili proljetne cipele Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr

Odnos sa sugrađanima tako je više prijateljski, nego poslovni pa kada bi i trebali pomoć za obnovu radnje, sigurno bi uplatili donacije. Ali, ponos je jači od toga… Nakon potresa, kažu, otišli su u vikendicu jer nisu mogli gledati grabež nastalu oko podjele humanitarne pomoći. Ljudi kojima ne treba uzimali bi po pet grijalica, da se nađe, dok bi se istovremeno neko dijete negdje smrzavalo. To ih užasava. Štete imaju i u vlastitom stanu, ali pomalo će.

Za 75 godina radnog staža država im daje 5.000 kuna

Vrđuka ima mirovinu 3.000 kuna za 41 godinu staža u Radniku i obrtu. Skupio ih je međutim 47, ali tih šest nije mu bodovano, ni sam ne zna zašto, jer su sve uplate bile redovne. Dragičina “željezarska” mirovina je 2.000 kuna. On i supruga zajedno imaju 75 godina staža, a sve to naša država vrednuje sa 5.000 kuna mjesečno. Slika je to mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Mogli bi preživjeti i bez rada u radionici koja je i trošak, gladni ne bi bili, ali ni ovako nema za dodatne vrijednosti. Dok su skupa, kažu, dobro je.

“Sve je u glavi i srcu, mi nemamo vremena stariti. Kada sam dobio otkaz u Radniku ispekao sam zanat. Bilo je 14 majstora i kod svakog sam radio po tjedan dana. Nakon toga samo polagao ispit i evo tu sam već 30 godina” – nastavlja Vrđuka, jedan od rijetkih opstalih postolara u Sisku.

Postolarski tim koji prkosi godinama i nedaćama Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr

Krizna vremena Vrđuka je iskoristio za usavršavanje društvenih mreža, a duh ga nije napustio ni po pitanju njegove treće ljubavi, nakon Dragice i radionice – meksičke glazbe koja će još dugo odjekivati u njegovim ušima, baš kao i zvukovi bajkovite radionice dobrog duha Siska.

Postolara Željka (71) nije zaustavio ni potres. Otvorio vrata radionice i poručio: “Radit ću dok ne umrem!”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap