Pero Kvesić na Humans of Mirovina podijelio svoju priču o biciklu

Za dobru priču potrebno je dvoje – onaj tko je priča i onaj tko je sluša. Kada ste u poziciji onoga tko priča, trebate zainteresirati, a kada ste u ovoj drugoj, trebate je pronaći. Nijedno nije lako. Peri Kvesiću i nama uspjelo je oboje.

Stajao je na vjetru, naslonjen na drveni štap koji će, svako toliko, zaustaviti pogled nekoga od slučajnih prolaznika. Štap je Pero donio iz Krakowa, gdje je prošle godine na filmskom festivalu dobio nagradu Zlatni rog kao redatelj najboljeg dokumentarnog filma za njegov Dum Spiro Spero. Na Krakow Film Festival prijavilo se tada više od 2.300 filmova, da bi ih se svega 18 prikazalo u konkurenciji za glavnu nagradu, koja je naposlijetku pripala njemu.

Štap koji osvaja poglede

Otkad hoda s tim štapom, neslužbeno doznajemo, gleda ga i zaustavlja više ljudi (a osobito žena) no ikada prije. Žene u određenim godinama, kada steknu nekoliko loših iskustava, smatra Pero, ne pogledavaju više starije muškarce na ulici. Djevojčice i djevojke još uvijek znaju pogledati onako usputno nekoga u oči, no kasnije se to mijenja te on shvaća i zašto, tvrdi. No, zanimljivo je, kaže, da ovaj štap iz Krakowa ima tu moć da privuče poglede svih generacija i tipova ljudi.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Na pitanje “Jeste li u mirovini?”, odgovara s: “Nešto malo”. Pero je cijelu svoju karijeru posvetio pričanju priča – najprije ih je pisao kao novinar i urednik, zatim ih je počeo objavljivati u knjigama, a nedavno je svojim debitantskim filmom dokazao kako mu nije problem niti priču prikazati na ekranu. Ispričao je priču i nama, i to dobru. Jer je izgledao kao netko tko bi mogao imati nešto zanimljivo za ispričati – pa smo mu prišli.

https://www.facebook.com/HumansofMirovina/photos/a.424906724594852.1073741828.424886914596833/451765961908928/?type=3&theater

Otkrivanje skrivenog blaga knjižnice

Na šetnici, tik do mora, nakratko je stao odmoriti noge i udahnuti malo svježeg morskog zraka. “Idemo mi kupiti otrova”, rekao je nastavivši hodati prema kiosku gdje kupuje kutiju cigareta. Saznajemo da je došao brodom s Brijuna, gdje sa suprugom, punicom i sinom odsjeda nekoliko dana, dok ne prođe sva gužva i galama oko Uskrsa. “Otkrili smo prije par godina da je na Brijunima lijepo, mirno, pogodno, cijene prihvatljive i sve zajedno nam se dopada. Baš je dobro”, govori Pero s velikim osmijehom. Najbolje je sada, u proljeće, jer je – kako kaže – daleko od nakrcanog.

Posebno su ga oduševili električni bicikli koje je moguće iznajmiti na otoku jer su mu vratili izgubljeni osjećaj te vrste ushita. “Ja sam mislio, budući da me sada zdravlje nešto ne služi u zadnje vrijeme, da više nikada u životu neću moći voziti bicikl. Tu sam otkrio da mogu voziti električni i onda jurim k’o avet naokolo Brijuna”, govori zadovoljno Pero. “Imate ono, što kažu, nema gore – imati, pa nemati – a meni se dogodilo obrnuto”, zaključuje.

Svoj bicikl u Zagrebu volio je voziti, no zbog bolesti pluća koja mu je dijagnosticirana prije nekoliko godina to više nije u mogućnosti. No, za to postoji rješenje, i to idealno, kako ga opisuje sam Pero. “Kao da su rađeni po mojoj mjeri”, izgovara uz osmijeh.

Tamo preko, na Brijune, otišao je kada je sunce već bilo zašlo, a dok se ukrcavao na brod, pale su prve kapi kiše u Fažani. Sporim korakom, oslonjen na svoj štap, zajedno sa suprugom, otišao je natrag do hotela pitati da mu otvore vrata stare knjižnice. Tamo nitko ne ulazi već godinama, kaže, “a znate koliko knjiga ima tamo”…