Osim ručka, Jagica Lipak svaki dan čeka i „porciju“ razgovora

Jasmina Grgurić
9. prosinca 2017.
Priče
A- A+

Ova 86-godišnja bakica živi sama u trošnoj kućici od 920 kuna socijalne pomoći, a nekada je radila na poljoprivredi i štikala na mašini po narudžbama.

Jagica Lipak živi od zajamčene minimalne naknade

Uz ogradu trošne, stoljetne kuće u Odri nedaleko od Siska, 86-godišnja Jagica Lipak svakog dana s nestrpljenjem, poljupcem i širokim osmijehom već 11 godina dočekuje gerontodomaćicu Ljubicu Legek koja iz gradskog Crvenog križa stiže s ručkom. Sa 920 kuna socijalne pomoći, drugačije ne bi niti mogla, a jedino što joj je još i vrijednije od nabave namirnica i lijekova, toplog obroka, plaćenog dijela režija i ostalih nužnih oblika pomoći je – razgovor. Za gospođu Jagicu danas je rutina nešto drugačija.

Nakon jutarnje kave u dodatni posjet dolazi još jedna gerontodomaćica, Đurđica Dužić, a s njom stižemo i mi. Društva za razgovor nikada dosta pa nas s veseljem prima u svoj topli dom u kojem živi sama, pri čemu je usamljenost dodatno pojačao odlazak kćeri od pokojnoga supruga i zeta koji su iz Australije bili došli u dvomjesečni posjet. Životni smisao Jagici je sve do lani davao i rad u vrtu, no njega više nema s obzirom da je susjedni obrt kupio njezinu kuću sa zemljištem kako bi proširili proizvodnju, ali pravo stanovanja ovdje ima sve dok je živa.

Drva joj najvažnija

“Vlastite djece nemam pa me nema ni tko obići osim susjeda. Imam od sestre kćer u Crnoj Gori s kojom često razgovaram preko telefona pa mi je zadnji račun stigao na 300 kuna! Jednom godišnje i ona me dođe posjetiti. Iako u obližnju lokalnu trgovinu odem i sama, puno mi znači dovoz potrebnih stvari i ručka, uz druženje i razgovor. S hranom sam zadovoljna, a vikendom kada nema toplog obroka skuham za dva dana juhu ili neko varivo. Otkako nema vrta više nemam što raditi, a puno mi je značilo što sam imala domaćeg povrća. Sada brinem o pijetlu i tri kokoši od kojih jedna svaki drugi dan snese i jaja. Imam mala primanja pa štedim i rasporedim da za sve ima dovoljno. Najvažnija su mi drva. Iako sam za njih dobila 900 kuna, kupila sam deset metara pa sam trebala nadodati novca” – priča nam unatoč životnim neprilikama vedra baka Jagica.

Crveni križ podmiri joj i trošak odvoza smeća, za struju ima vaučer, dok vodu koristi onu bunarsku. A dio skromnih primanja treba izdvojiti i za RTV pristojbu. Na televiziji, kaže, najviše voli gledati Tarikovu Potjeru i emisiju Lijepom našom. Iako ne zna ni čitati ni pisati, nekad je dobro zarađivala za život.

“Radila sam na poljoprivredi, a uz to štikala na šivaćoj mašini po narudžbi. Imala sam četiri krave, zemlju i vinograd, sve to obrađivala sama uz pomoć susjeda i jako lijepo živjela. Rođena sam 1932. godine u Novom Vratečkom, a stanovala sam u Farkašiću gdje sam dvorila jednu tetu pa mi je ostavila kuću. Od poljoprivrede se i danas može dobro živjeti ako hoćete raditi, ali nitko ne želi. Na mašini bih radila i sada, ali nakon moždanog udara desna ruka i noga više nisu u najboljoj funkciji pa me ne slušaju” – priča nam Jagica Lipak prisjećajući se nekadašnjeg života dok gleda na kuhinjskom stolu pomno posložene obiteljske fotografije nećakinje i njezine kćeri. Prekida nas kucanje poštara koji je taman stigao s mjesečnom zajamčenom minimalnom naknadom Centra za socijalnu skrb, a u posjet je stigla i susjeda Ivana Cvetić koja Jagicu često obilazi.

Đurđica Dužić jedna je od ukupno šest gerontodomaćica sisačkog Crvenog križa koje svakodnevno brinu o oko 70 korisnika u sličnim životnim situacijama, starima i nemoćnima najčešće na periferiji grada.

“Dođe mi žao tih starijih osoba, znam se i rasplakati, a u njima vidim puno dobrote unatoč teškim okolnostima. Mi smo tu prije svega da napravimo posao, no često znaju tražiti da ništa ne radimo, već da s njima sjednemo i pričamo. Oni su željni razgovora pa ih slušamo i u nas steknu povjerenje jer smo s njima svaki dan, više nego njihova djeca. Vežemo se i mi uz njih” – kaže gerontodomaćica Đurđica. Program pomoći u kući predstavila nam je voditeljica Ivana Mioč.

Nestanu suze i depresija

“Cilj programa je podizanje kvalitete života ove populacije kroz održavanje kontakta i brigu oko svakodnevnih potreba korisnika što uključuje odlazak u trgovinu po namirnice, liječniku po lijekove i uputnice, pospremanje prostora, brigu oko higijene rublja, pripremu obroka u domu korisnika, pomoć oko održavanja osobne higijene osoba te dostavu toplih obroka iz Doma za starije i nemoćne osobe. Za one korisnike koji nemaju vodu niti perilicu rublja u kućanstvu osigurali smo i pranje rublja u prostoru Crvenog križa kojeg smo uredili za tu svrhu. Program je financiran od strane grada Siska, a njime pet gerontodomaćica skrbi o starijim i nemoćnim osobama koje nisu u stanju samostalno zadovoljiti osnovne životne potrebe, uglavnom težih socijalnih prilika, a pomoć im ne mogu pružiti ni članovi uže obitelji. Već mjesec dana nakon prvog dolaska kod njih se vidi velika razlika. Osim što su bolje zbrinuti, smanjuju se i suze, tuga i depresija. Prije smo ih znali okupiti i voditi na kavu, a sada su narušenijeg zdravlja pa je to teže izvedivo. Kroz Program pomoći u kući povremeno uključujemo i volontere koji se druže s korisnicima, a volonteri također pomažu oko uređenja okućnica i po potrebi razgrtanja snijega s prilaza domova starijih osoba. Program se provodi na području grada i okolnih mjesta, a proširili smo ga nedavno i na samačka kućanstva u udaljenim  selima Donje Posavine” – kaže Mioč.

Osim ručka, Jagica Lipak svaki dan čeka i „porciju“ razgovora
Share via
Copy link
Powered by Social Snap