Maksi (84) na otok stiže vrijedna pomoć: 'Kad sam mislio da više nikad neću stati na noge, ona me podigla'

Maksimilijan Grubelić ima 84 godine i živi na Prviću. Kako boluje od Parkinsonove bolesti, ne može sam pa iako mu sin pomaže, od velike važnosti su mu i posjete gerontodomaćice Ilijane Galijot. Upravo ga je ona ponovno podigla na noge, nakon što je mislio da iz kreveta više neće moći ustati. Makso, kako ga prijatelji zovu, unatoč godinama i bolesti, nije izgubio vedar duh. Ugostio nas je u svome domu i ispričao zanimljivosti iz svoga života, dok nam je Ilijana otkrila kako program ‘Zaželi’ koji provodi Grad Vodice izgleda u praksi na jednom otoku.

S Parkinsonovom bolešću već 15 godina na otoku Prviću nedaleko od Vodica živi 84-godišnji Maksimilijan Grubelić. U svakodnevici mu pomaže vrijedni sin Miljan, no zbog poslovnih obveza ne može neprestano biti s ocem. Umirovljeniku Maksi, kako ga od milja zovu prijatelji, nekoliko puta tjedno stiže vrijedna pomoć, gerontodomaćica Ilijana Galijot koja na otoku brine o čak devetero starijih osoba. Korisnike na Prviću obilaze i gerontodomaćice Ivana Roško i Zorica Bilješko u sklopu programa ‘Zaželi’ koji provodi Grad Vodice. Više o programu ‘Zaželi’ možete pročitati ovdje. S Ilijanom smo Maksu posjetili u njegovu domu, gdje nas je lijepo ugostio te uz kavu ispričao svoju nevjerojatnu životnu štoriju.

S dvije godine završio u logoru s majkom i sestrom

– Rođen sam na Prviću, ali sam 44 godine živio u Mostaru sa suprugom i sinom, a na otok smo se vratili početkom devedesetih. Supruga mi je preminula prije par godina i teško je, ali ne osjećam se toliko usamljeno. Ipak, najviše mi fali mostarska raja, suživot s tim neposrednim, srdačnim i gostoljubivim ljudima. U Šepurinama nas pak spašava ormar, tako mi zovemo uvučeno mjesto kod pošte gdje se okupljamo na klupama u centru mjesta i pričamo o svemu i svačemu, od politike do Hajduka, priča nam umirovljenik Makso koji kaže da se od mirovine može preživjeti, ali samo ako je dobro ‘nategneš’ od mjeseca do mjeseca.

Makso je radni vijek odradio kao strojobravar, ali niz godina u slobodno je vrijeme bio priznati član amaterskog kazališta u Mostaru.  Broji oko 15 premijera, za sebe kaže da je bio jedan od najboljih glumaca među amaterima, a gluma mu je bila velika strast. Na Prviću je glumu zamijenio odlaskom na ribe, ali posljednjih godina zbog bolesti više nema stabilnost na brodu pa se i toga morao odreći. Donedavno je vozio i motor, ali nakon nezgode prestao je i s tim. Sjeća se kako je kao dvogodišnjak, praktički još uvijek beba, završio u koncentracijskom logoru na otoku Molatu.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Pokojni otac bio je partizan i fašisti su mene, majku i sestru odveli u logor. Tamo smo proveli više od godinu i pol dana, a sjećam se jedino toga da me jedan Talijan bacao u zrak i govorio ‘piccolo bambino’ (mala beba, op.a). Sestra je bila posebno snalažljiva, glavna kradljivica u logoru, jer je u zdjelice grabila najgušće dijelove tih obroka, sjeća se Maksimilijan.

Gerontodomaćica Ilijana ponovno ga podigla na noge

Zanima ga politika, nekad se i sam s njome bavio, a na izbore izlazi redovno te ne skriva ni da mu je predsjednik Zoran Milanović po mjeri. Sada prošeta, pobere koji šipak, a dolascima gerontodomaćice Ilijane posebno se raduje.

– Projekt je od iznimne važnosti i trebalo bi ga ne samo zadržati, nego i povećati broj posjeta gerontodomaćica. Teško je starijim ljudima na otocima. Mi smo blizu kopnu, stvarno si začas u Vodicama, ali ako nije grubo vrijeme, uvijek ovisiš o tome. Mene je Ilijana spasila, podigla me iz kreveta kada sam mislio da više ne mogu stati na noge i evo sada nekako funkcioniram, kaže Makso.

Nije isto raditi kao gerontodomaćica na kopnu i na otoku. Vrijeme moraš organizirati od broda do broda, a korisnike treba obići u oba mjesta, u Prvić Luci i Šepurini koje dijeli nešto manje od dva kilometra udaljenosti. Gerontodomaćice su dobile i bicikle kako bi lakše i brže putovale po otoku na kojem inače nema automobila. Otočanima se s kopna nose paketi, lijekovi, a gerontodomaćica Ilijana često ih svojim autom vozi doktoru ili u kupovinu kada dođu u Šibenik i Vodice.

– Tako naše radno vrijeme zapravo nikada ne prestaje, jer uvijek imaš nešto obaviti za sve te ljude i kada si na kopnu, što i oni sami iznimno cijene. Ove smo godine imali problema s brodom, ali linija je sada stabilna. Spašava nas i ta solidarnost među ljudima koji žele pomoći, prevesti pakete s traktorom iz jednog mjesta u drugo. Tu nam pomaže jedan umirovljenik, Blaž Renić kojem sam posebno zahvalna na pomoći. Kako mi brinemo o tim starijim ljudima, tako i oni brinu o nama pa gotovo da nema kuće u kojoj te već ne čeka ručak, priča nam 53-godišnja Ilijana Galijot.

‘Više im znači da ih odvezeš frizeru, nego opereš suđe’

S ovim se poslom bavi već četiri godine, a premda radi za minimalnu plaću, drži je ljubav prema radu s umirovljenicima na otoku. Navikli su i oni na nju i ona na njih. U međuvremenu je završila obuku za njegovateljicu pa često pomaže pružajući njegu starijima, premda to nije u njezinu opisu posla.

– Bilo je slučajeva gdje sam radila njegu, jer nije imao tko i ti bi ljudi u suprotnom zalegli u krevet i ostali nepokretni. Ljudi misle da je naš posao čistiti kuće, napravit ćemo i to kada treba, ali naš je posao osposobiti ih u svakodnevnom životu, da uz našu pomoć stanu na svoje noge. Oni često ne znaju koja sve prava imaju pa im tu pomažemo da ostvare ono što mogu, od jednokratnih pomoći do medicinskih pomagala. Njima sve to puno znači. Odvezemo ih frizeru, to im znači više nego da im se opere suđe. Nosimo i drva ako treba, a brali smo sada i masline jednoj baki koja nije mogla sama i nije joj imao tko pomoći. Tako da radimo sve, ali je važno da postoji uzajamno poštovanje, zaključuje Ilijana Galijot koju Makso jedva čeka ugledati opet na svom kućnom pragu.