Živjeti na ‘ničijoj zemlji’: Dva brata stiješnjena su između ukrajinske i ruske vojske, ovako izgleda njihova svakodnevica
Godinu dana ruske vojne ofenzive ostavilo je pustoš u Ukrajini. Među onima koji su ostali u vihoru rata nalazi se i mnogo starijih osoba. Među njima su i braća Kovaljov koja sa svojim suprugama žive na ‘ničijoj zemlji’, odnosno liniji razgraničenja dviju vojski u južnoj Ukrajini.
Foto: Ilustracija: Taras Chuiko/Pexels
Gotovo godina dana prošla je od početka ruske vojne invazije na Ukrajinu. Raseljeni su deseci milijuna ljudi, a poginuli su deseci tisuća, što vojnika, što onih nevinih – civila. Među raseljenima, mnogi su umirovljenici i osobe s invaliditetom, o čemu smo ovdje pisali. Neki su došli i do Hrvatske, a neki su ostali pomagati ukrajinskim postrojbama, poput jedne 102-godišnjakinje o kojoj smo također nedavno pisali. No, najgore je živjeti na “ničijoj zemlji”.
Upravo tako žive braća Kovaljov sa svojim suprugama. Osamdesetogodišnji Stepan i njegova supruga, 79-godišnja Tetjana žive u podrumu pored svoje stare kuće od koje nije ostalo ništa. Njegov brat, 77-godišnji Volodimir i njegova supruga koja se također zove Tetjana (76), pak, žive u posljednjoj prostoriji nad kojom je ostao krov.
Ne odlaze ni pod koju cijenu
Oni su odlučili da neće napustiti svoje selo Posad-Pokrovske koje se nalazi u južnoj Ukrajini, na ničijoj zemlji između ukrajinskih i ruskih postrojbi. Preživljavaju od skromnih mirovina, a hranu im donose rodbina i volonteri.
– Imamo 80 godina, cijeli smo život radili u istom vrtu i sada čekamo smrt. Što još možemo čekati?, upitao se Volodimir Kovaljov u razgovoru za Reuters.
Njihove kuće, odnosno ono što je ostalo od njih, više nemaju struje ni grijanja, okolna polja su minirana i prepuna dubokih, uskih rovova i izgorjelih olupina ruskih tenkova.
Ruske postrojbe su do ovog sela, udaljenog 36 kilometara od Hersona stigle drugog dana borbi. Dalje od toga nisu stigli. Ukrajinska protuofenziva u listopadu zaustavila ih je kod sela, ali ni obrambene snage nisu mogle dalje. U tim je borbama na Volodimirovu kuću pala tenkovska granata. Njegova supruga se prije toga vratila u selo, nakon što je odvela mlađu unuku na sigurno.
Mučna svakodnevica
Stepan i njegova supruga, pak, žive u podrumu koji je nekoć bio skladište trgovine njihova pokojnog sina. Od kuće im nije ostalo ništa nakon granatiranja u svibnju. Tada su i pobjegli, no nakon završetka ukrajinske protuofenzive, nekoliko su puta posjetili brata i šogoricu, a zatim su odlučili vratiti se u Posad-Pokrovske.
Prije rata uzgajali su ječam i povrće, no sad ne mogu jer je sve minirano. Srećom, pronašli su stoku koja se razbježala; četiri krave te desetak kokoši i svinja. Volodimir svaki dan biciklom odlazi do najbliže trgovine po hranu, a ponekad dobije i humanitarnu pomoć. Obje obitelji cijepaju drva na otvorenom kako bi se imale čime ugrijati, a pitku vodu uzimaju iz bunara, ako generator radi ili skupljaju kišnicu u kante.
Volodimirova odrasla unuka Svetlana, unatoč svom invaliditetu, pomaže im čuvati jedinu kravu i pijetla. Parovi se uglavnom drže za sebe, no Volodimir i Stepan ponekad zajedno uživaju u čašici horilke, tradicionalnog alkoholnog pića.
