Jeste li čuli za Helena de Freitasa? Zaboravljeni brazilski španer i boem koji je bio najbolji na svijetu

U povijesti je bilo puno fantastičnih nogometaša, ali nitko nije bio toliko dobar, a zaboravljen kao Heleno de Freitas. Brazilski nogometni princ živio je hedonistički i boemski što ga je na kraju koštalo života. Skončao je sam, s 38 godina, gledajući kako 17-godišnji Pele niže uspjehe koje je on sanjao.

Kad pitate ljude tko im je najbolji nogometaš svih vremena, svi će se sjetiti Lea Messija, Cristiana Ronalda, Pelea i Maradone. Prije svih njih postojao je jedan zaboravljeni nogometaš, najbolji u svom vremenu – Heleno de Freitas. Njegova zanimljiva, ali tužna životna priča pokazala je da nitko nije veći od života, pa ni nogometni princ Brazila.

Najbolji prije Pelea

Godine Gospodnje 1920. u gradiću Sao Joao Nepomucenu, nedaleko od velikog Rio de Janiera, rodio se Pele prije Pelea – Heleno De Freitas. Kad je imao 12 godina preselio se s obitelji u Rio de Janiero. Nije ni slutio da će mu to promijeniti čitavi život. Svaki dan je odlazio na kultnu Copacabanu i igrao se ‘joge bonito’ s narančom. Ono što Ibrahimović može s loptom, on je mogao s narančom. To je aluzija na kultnu izjavu Šveđanina koji je izjavio kako on može s narančon, ono što drugi mogu s loptom.

Nije trebalo dugo da ga netko primijeti. Sljedeća stanica bio je Botafogo. Imao je samo 17 godina kada je zaigrao za prvu momčad kluba, s 22 godine je već bio najbolji igrač, a s 27 najveći igrač u Brazilu. Zabijao je golove kao na traci, a nitko nije mogao ono što on može – i to prsima.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Lopta je letjela odozgo, a on je primio prsima. Bio je okrenut leđima. Ako mu lopta padne bit će izgubljen. Krenuo je elegantno držeći loptu na prsima gledajući u oči velikog mnoštva Flamengovih igrača. Nitko mu nije mogao ništa. Nitko nije mogao niti napraviti faul. Polako, profinjeno je stigao do gola, pustio loptu da padne na njegovu nogu i zakucao je u mrežu. Taj gol je bio samo potvrda njegove nogometne perfekcije. Njegove elegancije, kontrole nad tijelom. On nije igrao nogomet, on se igrao nogometa, samo je jedna od njegovih životnih i nogometnih crtica.

Prvoklasni boem

Ono što je bio na terenu, bio je i izvan terena. Živio je izvan vremena ne sluteći da ga ono ipak kao i svakoga gazi. Živio je boemski, kao da je član ‘Izgubljene generacije.’ U isto vrijeme bio je nogometaš i odvjetnik zvjezdanog lica poput Rudolpha Valentina u Četiri jahača apokalipse, boem, ‘gypsy’ s ulice i glavni zavodnik. U isto vrijeme bio je bajka i tragedija. Tako nekako ga je opisao urugvajski pjesnik Eduardo Galeano, piše theguardian.com.

Bio je brazilski ‘bog’ hedonizma. Dok je danju kraljevao na terenu, noću je kraljevao u klubovima. Žene, alkohol i igre na sreću. Jako puno je volio alkohol, ali još više žene. Puno više žene. Sve je izgledalo tako krasno na njegovom vječno mladom i nasmiješenom licu, dok je on iznutra stario. Kao u filmu Interstellar kad se Matthew McConaughey vrati iz svemira potpuno mlad i ugleda svoju kćer staru, na smrtnoj postelji. Udario je u zid prevelikih očekivanja. Nogomet je donosio velika očekivanja, a očekivanja su donosila velika razočarenja. Uspjeha nije bilo. Iako je bio najbolji strijelac svih turnira, poraz u finalu Copa Americe od najvećeg rivala Argentine teško mu je pao, jednako kao i drugo mjesto u Campeonatu s Botafogom.

Upravo zato je i bio kratkog fitilja. Počeo se sa svima svađati, bilo na terenu, bilo izvan terena. ‘Gilda’, kako su mu tepali, nakon svake utakmice otišao bi slaviti, onako kako je najbolje znao – uz žene i alkohol. To ga je samo ubijalo iznutra. Nema ništa gore, osim čovjeka koji je bespomoćan u bespućima života. Život nas često razočara, često nas baci u ‘knockdown’. On nije znao kako se podignuti iz svega toga. Bio je sam.

Zvijezda koja se počela ‘gasiti’

U 27. godini bio je najveća zvijezda Brazila, ali njegova zvijezda se i iznutra i izvana počela gasiti. Tijelo je počelo davati znakove odupiranja dugim, neprospavanim noćima. Zašto? Je li Heleno nešto skrivao? Sifilis. Ta bolest, kao rezultat njegovog načina života sve ga je više uništavala. Gubio je kontrolu nad samim sobom, igrao je sve nervoznije i lošije. Tražio je spas. Ali na krivi način, misleći da će ga pronaći u drogi i alkoholu, a to je samo produbljivalo njegovu ‘svjetsku bol’.

Pričalo se kako je to njegov kraj u Botafogu. I bio je. Njegov dobar prijatelj Carlito Rocha poslao ga je 1948. u Bocu Juniorse, velikana argentinskog nogometa da pronađe mir i regenerira se. Valjda je mislio da, ako je daleko od Brazila, da će se promijeniti, vratiti na pravi put. Argentina je bila njegov kraj. Nije uspio. Godine kada je otišao, kao da mu ovo sve nije dovoljno, Botafogo je osvojio naslov. Sanjao je igrati na Svjetskom prvenstvu, sanjao je naslov, trofeje, sreću, ljubav. Sve je ostalo samo na snu. Stanje mu se pogoršavalo svakim danom sve više.

Godine 1953. doživljava konačan pad, kada ga obitelj šalje u mentalnu ustanovu gdje provodi svoje zadnje godine. Na bolničkoj postelji slavne 1958., gleda Pelea kako sa svojih 17 godina zabija gol na Svjetskom prvenstvu. U bijesu i ludilu para sve novinske članke u kojima su se nizali hvalospjevi na račun Pelea. Njegov uspjeh ga je samo dokrajčio, stavio ‘točku na i’ jer je ostvario sve ono što je on sanjao. To je samo bila zadnja potvrda da nije uspio. Sljedeće godine, umire kao Mozart, sam, bez ikoga, s 38 godina na leđima, mlad, ali iznutra i izvana kao Benjamin Button. Od nesuđenog princa do ‘ukletog princa’.

‘Nikad nije bilo čovjeka poput Helena’

Neki će reći, da je to bio dan kada je umro nogomet, ali dok god postoje uspomene, dok god postoji povijest, sve, pa tako i nogomet, ići će dalje. Nogomet je išao dalje, ali on je postajao sve više zaboravljen u okvirima nogometa, ali jedno je sigurno, a to je da ‘Nunca houve um homem como Heleno’. U prijevodu – ‘Nikad nije bilo čovjeka poput Helena’, piše u naslovu knjige koju je o njemu napisao Marcos Eduardo Neves. I kada ga netko gore na ‘onome svijetu’ pita što je napravio u životu, moći će kazati: ‘Činio sam ljude sretnima’, jer je njegova nogometna savršenost činila navijače sretnima, a to je upravo i bit nogometa. Kao i Sinatra, učinio je to na svoj način.