Pitamo vas: Kako se potresi odražavaju na vaše psihičko stanje?

Pandemija i njoj prateća karantena nagrizli su tijekom protekle godine psihičko zdravlje većine građana, pogotovo onih starijih. Kao da to nije bilo dovoljno, Hrvatsku su u vrijeme obje velike izolacije potresla dva velika potresa, onaj u Zagrebu te nedavni na Banovini gdje tlo i dalje neprestano i poprilično snažno podrhtava. Savjeta je mnogo, no njih se često nije ni moguće ni lako pridržavati.

Posljednjih dana možemo čuti savjete raznih stručnjaka kako se nositi sa strahovima od potresa u jeku pandemije koronavirusa. Potresni prizori s Banovine svjedoče o strahu koji nije zahvatio samo to područje, nego čitavu Hrvatsku. Korona je pala u drugi plan i zasigurno će to doprinijeti njezinom širenju zbog velike koncentracije ljudi iz svih krajeva, ali i novonastalih uvjeta života u kojima se nemoguće u potpunosti pridržavati epidemioloških mjera.

Na jedan strah došao drugi, još veći…

Građani koji su ostali bez kuća, prostora za normalni život i rad, u čijim stanovima više nije sigurno boraviti, više ne mare za virus od kojega su do neki dan strahovali. I tako je na jedan strah došao onaj još gori. Strah od prirodne katastrofe pred kojom si nemoćan spasiti sebe, druge, imovinu… Zaštititi se ne možeš, nego moraš naučiti živjeti s dvije ugroze istovremeno.

Stanovnicima Siska, Gline, Petrinje, Zagreba, Kostajnice te brojnih okolnih gradova, mjesta i sela trenutni je izazov zaspati, tuširati se, uopće boraviti u prostoru u kojem su doživjeli jednu od najvećih trauma života, dok tlo neprestano podrhtava, a zemlja jezovito huči iz dubine.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Psihijatri ovih dana pozivaju sve koji imaju potrebu da im se obrate za psihološku pomoć, a podijelili su i savjete. Oni se uglavnom svode na važnost povratka u normalnu svakodnevnicu, da se naspavamo, najedemo, krećemo, zapravo, živimo s nadom i optimizmom da je najgore iza nas, a da ono bolje dolazi. Sačuvali smo živu glavu, a kuće će se već obnoviti. Utjehu trebamo potražiti u bližnjima, pomaganju…

Najteže je umirovljenicima

No, je li to baš tako jednostavno, kada smo i prije ovih nevolja jedva krpali kraj s krajem, u zdravstvenom, materijalnom pa i onom osnovnom međuljudskom smislu… Mnogi će se složiti da nije, posegnut će za tabletom za spavanje, obratiti se nekomu za razgovor, vjerovati u bolje sutra. No, traume neće tako lako nestati.

Najteže je pak umirovljenicima koji često žive u najtežim uvjetima, starim objektima, s malim mirovinama, sami, izolirani, narušena zdravlja, u strahu da neće moći dovoljno brzo reagirati kako bi spasili živu glavu, nemoćni da pomognu drugima.