Kako to da je Andrej Plenković tako suosjećajno, bez potrebe da se brani nedostatkom financija i općim kaosom u zdravstvenom sustavu, govorio o palijativnoj skrbi? Nadajmo se da će se njegova obećanja ostvariti i da tolika svjedočanstva o bolnim umiranjima neće pasti u zaborav.
Njega starijih | Foto: Rawpixel
Nakon pet i pol sati trajanja aktualnog prijepodneva u Saboru se u utorak otvorilo i pitanje palijative skrbi. Vjerojatno je tada već malo tko i od zastupnika i od građana pred ekranima slušao i gledao što premijer odgovara na rešetanja iz redova oporbenih zastupnika. Šteta, jer se upravo nakon pet i pol sati rasprave progovorilo i o jednoj od najvažnijih tema hrvatskog društva – palijativnoj skrbi.
Mekša strana ličnosti inače hladnog premijera
Vrlo konstruktivna pitanja, uz čitav niz alarmantnih podataka, premijeru je postavila u ovu problematiku vrlo upućena predsjednica saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, oporbena SDP-ova zastupnica Renata Sabljar Dračevac. No, nisu toliko iznenadila njezina pitanja o palijativi, koliko je iznenadio premijerov odgovor, čak i samu SDP-ovku koja nije mogla sakriti čuđenje i zadovoljstvo. Zapravo, tko god je to gledao mogao je steći dojam o nekoj drugoj, suosjećajnijoj i mekšoj strani ličnosti našeg često hladnog i proračunatog predsjednika Vlade.
Kako to da je čak i Andrej Plenković tako empatično, sa slaganjem i bez potrebe da se brani nedostatkom financija i općim kaosom u zdravstvenom sustavu, govorio o palijativnoj skrbi? Naime, gotovo nikad nismo mogli vidjeti da on tako olako priznaje problem i obećava ga riješiti.
Oni koji bi najviše trebali razumjeti, ne razumiju
Osim što se složio s oporbenom zastupnicom, rekao je da je s tim problemom upoznat iz iskustva. Pritom je sasvim sigurno pomislio na oca kojega je nakon duge i teške bolesti izgubio prošle godine. Progovorio je o dekubitusima, iako ih zastupnica nije spominjala, rekavši kako se ne smije dogoditi da ih pacijent dobije, a ako do toga dođe, da je to onda kapitulacija zdravstvenog sustava. Najavio je donošenje novog nacionalnog programa razvoja palijativne skrbi, ali i nacionalnu mrežu za liječenje boli. Također, naglasio je da izdvajanje i sredstava i palijativnih postelja u zdravstvenim ustanovama mora biti prioritet.
Dakle, čak je i premijer priznao da nam je palijativna skrb na jako niskim granama, naglasivši da je to prioritet u zdravstvu, ali i zajedničko društveno pitanje kvalitete života onih koji su najstariji i najnemoćniji i došli su u tu fazu. Eto, razumije to čak i premijer.
No, očito ne razumiju oni koji bi trebali razumjeti najviše. Naime, predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu medicinu Hrvatskog liječničkog zbora, Vlasta Vučevac u HRT-ovoj emisiji “Dobro jutro Hrvatska” ocijenila je model palijativne skrbi jako dobrim i primjenjivim. Otišla je i korak dalje pa rekla da palijativa kod kuće dobro funkcionira, pri čemu se uspostavljaju duboke veze između palijativnih timova i obitelji, što podiže razinu povjerenja i olakšava skrb.
Gospođo Vučevac, umiruće ljude rijetko tko obilazi
Gospođo Vučevac, umiruće ljude kod kuće ne obilazi nitko, ili rijetko tko, o čemu možete čitati svakodnevna svjedočanstva. Nikakvi timovi njima ne dolaze kući, a takvi pacijenti nepoželjni su čak i u bolnicama u koje ni ne žele, nego nemaju gdje. Hospicija o kojima govorite, nema. Palijativni pacijenti padaju na teret needuciranim članovima obitelji pa u tom procesu emotivno i fizički ispaštaju svi, noseći traume za cijeli život.
Srećom, premijerove izjave, ali i poneko obećanje, na tragu su hrvatske stvarnosti i realnih potreba u palijativnoj skrbi. Nažalost, roditelje, bake i djedovi imamo svi. Daj Bože da većini njih takva skrb nikada ne bude potrebna, ali može biti. I to je dovoljno.
Hoće li nakon potresnih svjedočanstava o bolnim umiranjima od malignih bolesti u hrvatskim bolnicama sve pasti u zaborav i možemo li vjerovati premijeru da će se konačno nešto poduzeti? Za dobrobit cijelog društva, nadajmo se ovo drugo.
__________________________________
Komentar je stav autora*
