[Duhovni zakon] Slušaj kako bi učio

Stara izreka kaže kako nam je Bog podario dva uha i jedna usta kako bismo mogli više slušati, a manje govoriti. To koliko se dobro služimo ušima može igrati važnu ulogu u određivanju onoga što ćemo naučiti prolazeći kroz život. Točno je da dobar slušatelj neizmjerno pridonosi umijeću istinskog razgovaranja – kao i ugodi sviju oko sebe.

Poznata je priča o nekom novinaru koji je posjetio nastambu majmuna u njujorškom zoološkom vrtu Bronx. Dok je tako stajao pred kućicom i slušao neprekidno majmunsko blebetanje, obuzeo ga je silan osjećaj već viđenog. Prisjetio se jednog prijema na kojem je bio tjedan dana ranije. U mislima je vidio pretrpanu prostoriju i čuo brbljanje uz koktele koje se odvijalo punom brzinom i najvećom glasnoćom, pri čemu nitko zapravo nije ništa govorio i nitko nije doista slušao. “Toliko toga propuštamo”, pomislio je udaljavajući se od majmuna.

Razgovorno davanje i uzimanje potencijalno je jedna od najugodnijih i najkorisnijih mentalnih aktivnosti. Poput ozbiljnog učenja, razgovor pruža nove informacije. Poput putovanja, širi obzore. Poput prijateljstva, hrani dušu. Međutim, takav razgovor traži da budemo voljni izmijenjivati se u ulozi govornika i slušatelja, te i od jednog i od drugog sugovornika zahtijeva “digestivne stanke”.

Jedan od vrlo važnih razloga zbog kojih se neke veze raspadaju moglo bi biti to što jedna ili više strana nije naučila slušati. Slušanje je naučena vještina, a kad je posve razvijemo, uvećavamo ne samo sposobnost učenja nego i sposobnost održavanja zdravih veza. Istinski je razgovor prigoda za to da jedno od drugoga naučimo nešto jedno o drugome.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Postoje dvije vrste slušanja: aktivno i pasivno. Većina nas dobra je u pasivnom slušanju. Izgledamo kao da slušamo kad su nam misli zapravo odlutale na film koji smo pogledali prošli tjedan ili na ono što sutradan kanimo odjenuti. Pozornost će se možda udaljiti od govornika tijekom predavanja, ili propovijedi, ili dok gledamo neku televizijsku emisiju, čak i kad smo s bliskim prijateljima ili članovima obitelji.

Aktivno slušanje može biti teško jer od nas traži da ostanemo usredotočeni na ono što govornik govori. Ovisi o služenju ušima onako kako se snimatelj koristi fotoaparatom. Kako bi dobio što kvalitetnije snimke, fotograf mora namjestiti leće objektiva tako da svi parametri budu ispravni. Kao aktivni slušatelji, moramo prilagoditi žarište svoje pozornosti kako bismo u svakom trenutku bili svjesni onoga što nam govornik govori.

Vrijednost slušanja naglašava se već stoljećima. Amen-em-Opet, egipatski pisar (oko 1200. g. pr. K.) rekao je: “Dajte uši, poslušajte što se govori. U trenucima kad se čuje pravi vihor riječi, bit će to sidro vašeg jezika.” A Ben Sira, hebrejski učenjak iz 2. st. pr. K., rekao je: “Volite li čuti, primat ćete, a budete li slušali, steći ćete mudrost.”

Dakle, što više slušamo i učimo, to smo više u stanju razvijati potencijal kojim raspolažemo. Potrebno je vježbati i biti koncentriran, no ipak možemo postati boljim slušateljima, a onaj tko bolje sluša – bolje i uči.