Bernard 'Bajdo' Vukas: Prigorec koji je obožavao Hajduk i genij koji nas je preranio napustio

Bernard Bajdo Vukas jedan je od najboljih hrvatskih nogometaša u povijesti. Iako je rođen u Zagrebu, postao je legenda Hajduka iz Splita. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća divio mu se cijeli svijet, a njegova nogometna umjetnost bila je raj za oči. Iako nas je napustio prerano, njegovo ime nikad neće biti zaboravljeno.

Legendarni Bernard ‘Bajdo’ Vukas s ovoga svijeta je otišao prerano, ali zadužio je nogomet. Jedan od najboljih igrača u povijesti Hajduka bio je rođeni Zagrepčanin. Njegova životna priča inspiracija je za mnoge, a njegovo nogometno umijeće nikad neće biti zaboravljeno.

Rođen na Trešnjevki, a obožavao Hajduk

‘Bajdo’ ili ‘Žuti Pes’, kako su ga zvali, da je danas živ, imao bi 97 godina. Ovaj nogometni majstor rođeni je Zagrepčanin koji je odrastao na Trešnjevki, ali je obilježio povijest splitskog Hajduka, a ne Dinama. Slična priča onoj u kojoj su Dalmatinci Slaven Zambata i Krasnodar Rora završili u Dinamu i istinski ga zavoljeli.

Kad je Vukas igrao za Hajduk, a to su bile 50-e i početak 60-ih, Splićani su imali strašnu momčad koja je osvojila nekoliko prvenstava Jugoslavije. ‘Bajdo’ je u bijelom dresu odigrao 615 utakmica i zabio 300 golova, a može se pohvaliti i s tri osvojena prvenstva. Iako je bio purger i Prigorec, jer je porijeklom iz Donjeg Vugrovca kraj Marije Bistrice, jednom davno izrekao je čuvene riječi – ‘Da se rodim, opet ih došao u Hajduk’. Kad bi Splićani izgubio u derbiju od Dinama, ne bi tri dana izlazio iz kuće.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Majstor lopte i velikan nogometa

Pročitate li knjigu Zvonimir Magdića ‘Tako je živio i igrao Bernard Vukas’, uistinu ćete shvatiti koliko je bio velik igrač. Pitate li one malo starije, reći će vam da je to najbolji igrač Hajduka svih vremena, bez razmišljanja. Sjetit će se ljudi i Vladimira Beare, Frane Matošića, Dragana Holcera, Petra Nadoveze i ostalih, ali nitko nije bio poput Vukasa.

Bio je jedinstven nogometaš. Nevjerojatan dribler i tehničar, žestok i strastven igrač koji je živio nogomet. Šteta što je igrao u ono vrijeme kad nije bilo ovakve tehnologije koja bi još bolje zabilježila njegovu nogometnu genijalnost. Imao je strašnu energiju, a na terenu je mogao sve. O njemu se priča s koljena na koljena, a tako niti jedna legenda neće biti zaboravljena pa ni Bernard Vukas.

Bio je sjajan i u dresu reprezentacije Jugoslavije za koju je odigrao 59 utakmica i postigao 23 gola. Pamtit će se i dvije osvojene srebrene medalje na Olimpijskim igrama, a dva puta je zaigrao i za ondašnju reprezentaciju svijeta. Neki će reći da je bio najbolji u svoje vrijeme, bolji čak i od Laszla Kubale te Luisa Suareza.

FIFA ge ja izabrala za najboljeg nogometaša Hrvatske u 20. stoljeću. Posebno će se pamtiti utakmica u Londonu, na Wembleyju 1953. godine kad je igrao za reprezentaciju Europe i zabio tri pogotka u pobjedi protiv Velike Britanije. Da je France Football te godine dijelio Zlatnu loptu, gotovo sigurno bi je Vukas dobio.

U karijeri je još nastupao za nekoliko klubova. Igrao je i za one zagrebačke, od Concordije, Amatera pa do Zagreba, ali nikad za Dinamo. Nakon Hajduka je otišao u Italiju, gdje je bio u Bologni, a onda u Austriju u GAK i Kapfenberg. Nakon karijere postao je prvi sportski direktor Hajduka u povijesti.

Dobio je i spomenik na Poljudu

Rijetki se mogu pohvaliti spomenikom na Poljudu. To trebate istinski zaslužiti, a u čitavoj povijesti samo dvojici je dana takva velika čast. Jedan je Frane Matošić, najbolji strijelac Hajduka ikada, a drugi je baš Bernard Vukas.

Iako je Hajduk slavio 100 godina 2011. godine, skulptura u čast Vukasu, postavljena je godinu dana ranije, na 99. rođendan. Prvo je bila u unutrašnjosti stadiona, a onda preseljena ispred legendarne murve gdje društvo pravi Matošiću. Kad u 21. stoljeću dobijete spomenik za ono što se radili 60 godina ranije, to sigurno govori koliko ste bili dobri. Ma ne dobri, najbolji.

U Zagrebu je imao salon odijela

Volio je Hajduk svim srcem, ali i grad Zagreb. Veći dio života je proveo u glavnom hrvatskom gradu, a u Frankopanskoj ulici je imao salon odijela.

– Svadio se svim srcem sa zagrebačkim fakinima, koji bi, kad bi gubili verbalne utakmice s Bajdom, koji bi im na nos nabijao kako ih je driblao i ponižavao, oni su se mogli jedino narugati njegovoj- krojačnici – ‘Za grbava tijela, Vukas odijela, pisao je legendarni Tomislav Židak za jutarnji.hr.

Vukas je bio veliki prijatelj s Mirkom ‘Čarlijem’ Braunom koji je imao legendarni kafić u Gajevoj ulici u centru Zagreba. Iako je Braun bio Dinamova legenda, koja je prerano završila nogometnu karijere, to ih nije sprječavalo u druženju. Često se Čarli šalio kako je Vukas bio u duši purger, ali bila su to neka druga vremena.

Otišao prerano

Nažalost, Vukas nas je prerano napustio. Umro je u Zagrebu od srčanog udara 4. travnja 1983. godine, a imao je samo 56 godina. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoju, baš simbolično u gradu u kojem je rođen.

– O slavnom kontinentalcu Bajdi toliko je toga napisano. Prije četrdeset godina je umro, ali je ostalo živo sjećanje koje se prenosi s koljeno na koljeno, pisao je Slaven Alfirević u svojoj kolumni za slobodnadalmaciju.hr. Možda je najbolje ovaj tekst završiti riječima legendarnog mađarskog nogometaša Ferenca Puškaša – Boljeg od Vukasa nisam vidio.