[KOMENTAR] Novo normalno? Probavali smo robu i cipele, pili kavu s desetoro ljudi...

Karantena, samoizolacija, fizička distanca, nazovite kako hoćete, ali epidemiološki balon rasplinuo se kao mjehurić od sapunice, nestalo poput Pepeljuge u ponoć, prohujao s vihorom… Mjera više nema, osim na papiru i u bočicama za dezinficiranje ruku na ulazima kafića i trgovina. Priča o razmacima, broju ljudi za istim stolom, neprobavanju odjeće i obuće i sličnom posramila bi se i braća Grimm, u što smo se uvjerili sami.

Prije tjedan dana uputili smo se u poznatu prodavaonicu cipela kako bismo ulovili koji par sandala na sniženju. Očekujemo red ispred, ali nema nikoga. Mislimo da se žene još nisu odvažile krenuti u kupovinu, ali ne. Sve žene su unutra! Dobro, nije ih bilo 50, nego pet. I pogodite što su radile? Pa probavale cipele, naravno, ponovno se osjećajući kao žene. Bojažljivo pitamo s ulaza smijemo li ući, a prodavačica dovikuje „slobodno“ dok istovremeno dodaje cipele i naplaćuje na kasi.

Vidimo da je gužva, pitamo smijemo li se sami poslužiti, kaže nema problema ako se snalazimo. I više od toga, jer nam žena pokraj daje traženu veličinu sandala koje je upravo isprobala. Trgovkinja ne reagira, mlada žena uvjerava da je čista i dezinficirana, a mi se ne bunimo, prepuštajući se staklenoj cipelici stvorenoj baš za naše stopalo. Nije baš bilo tako saliveno, ali super je maštati.

Za to vrijeme ispred pekarnice pokraj, 20 ljudi u redu pa se prioriteti sami nameću…

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Na terasama kafića caruje “drugarstvo”

Dan kasnije, u subotu, ulazimo u poznati trgovački lanac ispred kojeg su donedavno zaštitari strogo regulirali broj ljudi koji može ući. Zaštitar je tamo i dalje, ali sada mu je glavna uloga podsjećati kupce da dezinficiraju ruke. Štrcaljka je kod njega i on obavlja taj zadatak kao šerif s pištoljem. Ništa se ne prepušta slučaju, a to što najmanje sto ljudi hoda unutra, od čega ih se desetoro natisnulo kod mesnice, nema veze.

Ovaj tjedan smo odlučili biti divlji do kraja i iskušati i treću fazu. U kafić smo išli kao na završni ispit ili spoj s nekim tko nam se stvarno sviđa. Dolazimo, terase pune, stolovi spojeni, majke, djeca, mladi, bake, svi sretni i zadovoljni. Fizičke distance ni za lijeka, za što krivima ne smatramo toliko vlasnike kafića, koliko pomahnitale goste.

No, ono što nas je dosta iznenadilo su trgovine odjećom i sportskom opremom. Jučer smo ih obišli nekoliko i potpuni je kaos. Ulaz u mali trgovački centar nitko nije kontrolirao, ući je mogao tko kako hoće. Prodavačica radi sama i zauzeta je reklamacijama. Ljudi uglavnom vraćaju robu, a novu slabo kupuju jer su sve veličine L/XL (40/42) rasprodane (možda su u petodnevnoj karanteni), a o većima da ne govorimo. Tko dosad nije bio 42, nakon gotovo dva mjeseca kućnog pritvora to je sigurno postao, što dokazuje i onaj red ispred pekare. Karantena se baš nesretno nadovezala i na zimske mjesece pa se nataložio sloj po sloj “novih” nas za “novo” normalno.

Probali nekoliko hlača, nisu otišle u karantenu

Prodavačica nam daje broj manje hlače i upućuje nas u kabinu, ispred kojih je znak zabrane i fizička prepreka o obliku nekog povišenog stolića. Pitamo ju smijemo li isprobavati robu, ona kaže da smijemo ako inzistiramo i da će nakon toga hlače staviti u karantenu. Iz znatiželje da vidimo kako to izgleda, pristali smo, ali ništa se nakon toga spektakularno nije dogodilo. Hlače su na akciji i zadnji su broj, tako da sumnjamo da će u pritvor. Inače, zakopčali smo ih što smatramo životnim postignućem, ali to je otprilike jedini plus u cjelokupnom vizualnom dojmu.

Ruke smo dezinficirali na ulazu i na izlazu pa isto ponovili u radnji sportske opreme, gdje je također potpuni kaos zbog povrata robe, čime se stvara gužva na blagajni. Za to vrijeme druga prodavačica bira slagati jednu trenirku na sat i vrijeme između kratiti šetnjom po dućanu. Izlazimo i dezinficiramo ruke.

Ulazimo u još jedan butik i prodavačica nas oštro opomene na dezinficijens. Pokušavamo stvar razbiti šalom, ali bezuspješno. Peku nas ruke, u trgovini je previše stvari, prodavačica djeluje umorno kao i mi pa potragu za hlačama nastavljamo izvan šoping meke. Ulazimo u još jedan poznati lanac ulične mode. Prodavačice su nas nagovarale na isprobavanje nekoliko modela i veličina, nitko nakon toga nije išao u karantenu pa čak ni bokovi zbog koje je podbacio još jedan pokušaj… Kikiriki, eurokrem, špek i dobijete one buhtlice od dizanog tijesta, ali ne na tanjuru, nego na doslovno svim dijelovima tijela.

Ništa u normalnom nije “novo”

Skoro da smo zaboravili još jednu jako bitnu stvar. Bili smo i s bakicama u crkvi, na župnoj nedjeljnoj misi. Mjesta koja su se do jučer (dok se nisu otvorili kafići) činila kao najveći rizik, pokazala su se potpuno bezazlena. Vjernika je dosta, ali drže se fizičkog razmaka, o čemu u trgovinama i kafićima nema govora. Dio ih stoji vani, također na razmaku, i prati misu preko zvučnika. Dodirivanja stvari i ljudi nema pa nema potrebe ni za dezinfekcijom, osim eventualno prije i nakon pričesti.

Možda je to novo normalno, da znamo da ne smije biti normalno, ali je ipak normalno, samo na jedan krajnje neopušten način da sam sebi s ostacima “božićne” farbe na kosi ispireš i komadiće mozga. U trenutku kada nam se žena unijela rukom kako bi dotaknula bluzu na vješalici ispred našeg nosa, poželjeli smo karantenu. Ili barem novo normalno, ali imamo samo dobro, staro, sebično – normalno.

________________________________________________

*Komentar je stav autora