[KOMENTAR] Možemo se samo nadati da splitski Dom za starije neće postati novi Andraševac
Vijest da je koronavirus ušao u splitski Dom za starije i nemoćne osobe odjeknula je toliko snažno da je odmah asocirala na tragediju koja se prije svega par mjeseci dogodila u obiteljskom domu u Andraševcu. Zbog nemara tamo je preko noći izgorjelo šestero osoba. U čemu je razlika, ako život sada iz istog razloga visi o koncu desecima ljudi? Prva žrtva, nadajmo se i posljednja, već je izgubila bitku u KBC-u Split. Polako se slaže i slagalica prema kojoj za unos virusa u dom i prekasno postupanje sa zarazom nije kriva nikakva viša sila, nego upravo – ljudski faktor.
Ilustracija: Pixabay
Za požar u obiteljskom domu u Andraševcu vlasnica kojoj prijeti 15 godina zatvora još uvijek nije kažnjena, iako je još prije par mjeseci potvrđeno da je smrt šestero ljudi u ilegalnom objektu izazvala neispravna grijalica. Požar je buknuo preko noći, pri čemu nije bilo nikoga tko bi nadzirao ljude, grijalicu, prvu iskru… Sve i da su imali šansu, ti ljudi, osobe, o kojima se često govori kao o nekim bezličnim štićenicima spasiti se nisu mogli ni sami jer su bili nepokretni.
Slučaj Andraševac morao se dogoditi kako bi se inspekcije rastrčale po terenu i zatvore tridesetak domova s lošim uvjetima, ali još važnije, kako bi u samim vlasnicima proradio strah od sankcija te kako bi konačno poradili na uvjetima u kojima su, još jednom ponavljamo, smješteni ljudi. I predsjednik Zoran Milanović jučer je s gnušanjem odbacio pojam “starački dom” davši do znanja kako su u pitanju osobe, stare i nemoćne, ali osobe.
Probuđena savjest ili strah od sankcije?
Istoj stvari sada svjedočimo i u Splitu. Koronavirus morao se dogoditi, s očito zakašnjelom reakcijom i odbacivanjem odgovornosti, kako bi i drugi domovi odjednom naglo krenuli provjeravati i prijavljivati svaki sumnjivi slučaj, ono što su do sada po svim uputama, pravilima i zakonima morali, ali nisu radili. Probuđena savjest ili strah od sankcije, ne bismo se čudili da u pitanju nije ovo drugo. Naime, danima povišena tjelesna temperatura možda i jest uobičajena kod starijih osoba s nizom kroničnih oboljenja, ali nema opravdanja da se u jeku pandemije najprije ne posumnja u koronavirus. Puhanjem na hladno neće se dogoditi ništa, ali se u suprotnom mogu dogodit deseci smrtnih slučajeva starih, nepokretnih pa i savršeno zdravih djedova i baka, nečijih majki i očeva.
Sam ministar Beroš slučaj u Splitu usporedio je s požarom, rekavši kako ni da vam gori kuća nećete odustati od zvanja vatrogasaca samo zato što vam se nisu javili jednom ja jedan broj telefona. Svakome je jasno što je s time htio reći. Nema opravdanja da se ne “sjedne” na telefonsku slušalicu sve dok epidemiološka služba ne reagira.
Ono što posebno zastrašuje u ovakvim slučajevima su dvije svari. Prva je da svi mogući zakoni nisu dovoljni ako ih se odgovorni za njihovo provođenje ne pridržavaju. Tko bi to trebao kontrolirati? Redovni inspekcijski nadzori koji ni iz daleka u Hrvatskoj nisu dostatni da bi odradili taj posao. Čak štoviše, od sredine ožujka u domovima nije proveden nijedan inspekcijski nadzor, zamislite apsurdnog razloga, zbog koronavirusa. Kako ćemo onda ustanoviti pridržavaju li se domovi propisanih mjera u jeku zaraze, ako inspekcije ne rade zbog iste te zaraze? Druga zastrašujuća stvar je da u javnim ustanovama, kao što je Dom za starije u Splitu, svoje bližnje ostavljamo s punim pouzdanjem da su tamo sigurni u rukama stručnjaka, što uostalom i plaćaju čitavim mirovinama.
Što su sve te dane radili glavna sestra i ravnatelj?
I na kraju dolazimo do glavnog pitanja: Tko je kriv za zarazu čije se širenje očito moglo spriječiti? Korisnici su desetak dana imali povišenu temperaturu i apsolutno svi s tog kata su pozitivni na COVID-19, a tako nešto nije se moglo razbuktati preko noći, kao požar. Odgovornost je u tom smislu još i veća.
Postoji mnoštvo različitih scenarija, a već sada je jasno da se izvještaji epidemiologa i osoblja Doma apsolutno ne poklapaju pa je tako danas najavljeno slanje inspekcije u Split. Ako uzmemo u obzir najvjerojatniju opciju, da je netko od osoblja unio zarazu, onda je on kriv ukoliko je imao simptome prehlade ili je bio u kontaktu s virusom. Možda bi izbivanjem medicinskih sestara bila uskraćena njega korisnicima, ali u pitanju su ljudski životi. Možda im je inače normalno da na posao dolaze prehlađeni, ali u ovoj situaciji to je sve samo ne normalno. Tko uostalom može kontrolirati kuda se njegovatelji i medicinske sestre kreću u slobodno vrijeme? Nema te mjere, preporuke i inspekcije koja će utjecati na nečiju savjest.
Čemu sve mjere i napuci ako ih se ne pridržavamo, ako pojedinci dobivaju kazne zbog šetnje, a domovi rade kako im volja. Što je svih tih deset dana radila glavna sestra te u konačnici ravnatelj, sve i da je početna krivnja nultog zaraženog djelatnika koji je za virus mogao i ne znati? Za razliku od privatne “prćije” u Andraševcu, koja također podliježe pravilnicima i zakonima, ovdje ipak govorimo o državnoj, odnosno županijskoj ustanovi u kojoj se nemar ovakve vrste ne bi smio događati ni u slučaju obične gripe, a kamo li harajuće pandemije.
