[Intervju] Drago Diklić: Nakon 65 godina karijere, vraćam se tamo gdje sam počeo!

Legendarni zagrebački pjevač, skladatelj, kantautor i jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske zabavne i jazz glazbe, Drago Diklić, nedavno je proslavio 80. rođendan. Ili 60., kako ističe ovaj vedri zafrkant, koji nema vremena za dokolicu i dosadu. 25. siječnja obilježit će 65 godina plodonosne karijere u Hrvatskom glazbenom zavodu na koncertu „Tamo gdje sam počeo“, na kojemu će otpjevati svoje brojne hitove, kao i svima dobro znane pjesme Ive Robića, Franka Sinatre i Nata Kinga Colea, a naći će se tu i dobrih starih zagorskih popevki.

Diklić se također i dalje aktivno bavi producentskim poslom; osnivač je prve privatne diskografske kuće u nas, „Alta“, koja je osnovana 60-ih godina a djeluje i danas. Uz to je od 1996. godine aktivan bridžist, te predsjednik Zagrebačkoga bridž saveza. Prisjećamo se – među ostalim – njegovih vječnih hitova “Moja draga” i “Još samo večeras” te nas je zanimalo kako se ovaj šarmantni gospodin započeo baviti zabavnom glazbom, koja mu je obilježila najveći dio života i ostala velikom ljubavlju svih ovih godina.

“Na svojoj maturalnoj zabavi u Ribnjaku prvi sam puta čuo zabavnu glazbu, jer sam ja inače svirao violinu. Tamo je bio Jimmy Stanić s jednim plesnim orkestrom a svirali su jazz, evergreene i dixieland, na što se u to vrijeme plesalo. Meni se to jako dopalo i poželio sam se uključiti u zabavnu glazbu. No na početku to nisam mogao jer violina nije instrument za plesnjake. Zato sam brže-bolje posudio saksofon pa sam znao doći na te plesnjake a ovi stariji muzikanti bi se smrznuli kad bi me vidjeli: „Jao onaj klinac je opet došao pa će htjeti svirati…“ No kasnije je sve bilo u redu.”

Imate li najdraži nastup u svih ovih godina?

Uglavnom su mi svi nastupi bili dragi ali na nekim je turnejama znalo biti napornije, recimo po nekim mjestima gdje nikad prije nisu ni čuli za zabavnu glazbu.

Na jednoj smo turneji bili Gabi Novak, Zdenka Kovačićek, Marko Novosel i ja s orkestrom u Crnoj Gori u jednom mjestu ispod Prokletija. Bili smo prvi zabavljači koji su ikada došli tamo. Kad smo došli i postavili instrumente i svu opremu, pogledao sam kroz zastor iza pozornice i tamo nije bilo apsolutno ničega, niti jedne stolice. Prazna sala! Ništa mi nije bilo jasno. Međutim kad sam pogledao ponovno na samom početku koncerta, svi su sjedili; svatko je uzeo svoju stolicu od kuće. Znate kako je bilo za vrijeme bratstva i jedinstva; morali smo mi iz Hrvatske ići tamo “dolje”.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Kako to da obilježavate godišnjicu baš u Hrvatskom glazbenom zavodu? To isto ima veze s počecima Vaše karijere?

Namjerno sam tako napravio jer je tada de facto postojao samo Hrvatski glazbeni zavod; nije bilo ni Lisinskog ni drugih danas poznatih mjesta za koncerte. Bila je dvorana Istra, ali u “glazbenjaku” se i plesalo tako da je ambijent bio super za imidž. Tko je tada došao u Glazbeni zavod, taj je sigurno nešto značio. U Zagrebu je to bio plesnjak broj jedan i tamo su samo pravi muzičari svirali i pjevali.

Tada je u Zagrebu bilo čak 28 plesnjaka, svi sa orkestrima uživo. Tako da je za mene bio itekakav uspjeh kad sam došao u “glazbenjak”. Bio sam još klinac od 17-18 godina. Eto, vraćam se na početak otkud sam i počeo.

Sigurno su vam se tada na plesnjacima udvarale mlade dame?

Ha-ha-ha… Pa čujte, bio sam mlad i zgodan, furao sam frizuru “tarzanicu”, imao sam bujnu kosu i bio najmršaviji u gradu. Bilo je zgodnih dama, naravno, ali u ono vrijeme su one u jedanaest sati navečer morale biti doma. A znale su i na plesnjake doći sa mamom, bakom ili guvernantom, tak’ da nije bilo baš jednostavno udvarati im se.

Jeste li i suprugu upoznali na plesnjaku?

Ne, nju sam upoznao puno kasnije. Ovi plesnjaci su bili početkom pedesetih, a nju sam upoznao u šezdesetima.

Na tim sam plesnjacima 1953. i 1954. godine – otprilike – bilo je jako zanimljivo. Marko Novosel i ja tada smo si bili konkurencija: on je pjevao talijanske pjesme a ja američke, a onda je svaki od nas imao i svoju publiku. Bilo je tu i navijanja. A poslije bi skupa otišli u prvu birtiju, naravno.

Družite li se i danas privatno s nekim od glazbenika?

Da, družim se uglavnom sa svima, ali Marko je u Mariboru pa se dopisujemo preko facebooka i čujemo preko skypea.

Znači da živite ukorak s tehnologijom i koristite sve njezine prednosti?

Da, jeste vidjeli? A u ono smo vrijeme morali slušati radio i po dvadeset puta jednu pjesmu da bi mogli “skinuti” melodiju. Nije tada bilo ni magnetofona, samo radio. Danas je sve puno jednostavnije.

Gdje Vas se inače može čuti u zadnje vrijeme? Gdje nastupate?

Petkom smo obično u mom klubu, u Društvu Zagrepčana, gdje sviram sa svojim dečkima koji su inače članovi orkestara u kazalištima i slično. Izvodimo pjesme koje se uglavnom više ne mogu čuti, od početaka rock and rolla i evergreena do rhythm and bluesa i Sinatre. Uvijek se začudim kako nam dođe i puno mlade publike koja voli te pjesme. Znaju sve tekstove i sve pjevaju sa mnom!

Znači da dobra pjesma uvijek ostaje dobra pjesma?

Naravno. Ja uvijek kažem kako su to pravi hitovi, te pjesme koje se slušaju četrdeset, pedeset i više godina. A ne ovi današnji hitovi koji su “za hititi”.

Kako inače provodite dane?

Imam neka svoja društva s kojima se nalazim ili na Dolcu ili na nekoj svirci. Aktivno igram bridž barem dvaput tjedno u mojem klubu, pa me i to često okupira i zabavi. Bridž je jedna prekrasna igra koja vam uzme dosta vremena, a kad počnete igrati onda zaboravite sve oko sebe.