Dalmatinski geni i spiza kao tajna vitalnosti 77-godišnje 'tete' Gordane

“Moram paziti na zdravlje pa pazim da hrana bude što kvalitetnija, a samim time je i skuplja. Emilija ima nešto veću mirovinu jer je radila nešto duže. Ja sam otišla ranije kako bih čuvala unuka u Americi. Obje smo radile kao odgajateljice. Znamo se iz tog razdoblja pa se sretnemo i pričamo, mahom o staračkim bolestima”

Ljetne vrućine predstavljaju crveni alarm za osobe treće životne dobi. Uz uobičajene savjete o izbjegavanju podnevnog sunca, nošenju zaštite od ultraljubičastog zračenja i pijenju puno tekućine, svakako valja uvažiti i one o prehrani. Znaju to dobro i naše umirovljenice, posebice one dalmatinskih korijena.

U šetnji Siskom zatekli smo dvije nekadašnje radne kolegice, tete u vrtiću, Gordanu i Emiliju, a kada smo ih zaustavili taman smo prekinuli njihov razgovor o staračkim bolestima.

Drži se prehrane na kojoj je odrasla

“Tata mi je s Brača, a mama s Pelješca. Stalno jedem ta naša dalmatinska jela, ne mijenjam hranu na kojoj sam odrasla; maslinovo ulje, riba, žganci, blitva, tu i tamo malo piletine, dok svinjetinu uopće ne jedem… Na toj sam prehrani odrasla i ne želim mijenjati. Baka mi je živjela preko sto godina, a i druga je poživjela tako da očito imam dobre gene” – kaže nam vitalna Gordana Muždeka.

Tajna možda leži i u činjenici da je u mirovini od 1995. godine.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

“Mirovina mi je 2.700 kuna, ali ostavljam dio za dopunsko osiguranje i štedim za grobno mjesto. Jedno dijete mi je u Londonu, a drugo u Americi. Sin u Londonu se oženio i ima dijete pa više ne može pomagati kao prije, ali zato ovaj iz Amerike uskače kada je potrebno, za drva, kućanske aparate i slično” – priča nam.

Na more ne ide, ne može si to priuštiti, kaže, jer živi sama i dok plati sve režije ostane joj za hranu.

U mirovinu otišla za vrijeme rata

“Moram paziti na zdravlje pa pazim da hrana bude što kvalitetnija, a samim time je i skuplja. Emilija ima nešto veću mirovinu jer je radila nešto duže. Ja sam otišla ranije kako bi čuvala unuka u Americi. Obje smo radile kao odgajateljice. Znamo se iz tog razdoblja pa se sretnemo i pričamo, mahom o staračkim bolestima” – kaže baka Gordana.

Začuđena je pomicanjem dobne granice za umirovljenje do 67. godine, jer ne može vjerovati da bi tete u vrtiću trebale do tada raditi.

“Ja nisam više mogla. Radila sam više od 30 godina, ali psihički više nisam bila u stanju zbog rata. S djecom smo spavali po podrumima i skloništima, bilo je opasno. Mijenjali smo vrtiće, a uzbune i granatiranja znali su nas zateći na putu. Da nije bilo rata, sigurno bi nastavila pa danas imala i nešto veću mirovinu” – zaključuje Gordana.