Od umirovljene učiteljice Nade mogli bismo puno naučiti: Nije sve u novcu!

“Svim svojim umirovljenicima bih preporučila da kroz život idu s malo manje ogorčenja, osude i ružnih riječi, da ističemo ljepote… Toliko ima prekrasnih malih stvari, ne samo eura. Nema tih novaca kojima se doživljaji u odnosima s drugima mogu platiti.”

Nada Mikulić, slijepa 68-godišnja umirovljena učiteljica glazbene kulture, cijeli radni vijek odradila je u sisačkoj osnovnoj školi Braća Ribar. Sa sljepoćom se snalazi toliko dobro da u malenom stanu živi sama, ali, kako kaže, nije toliko jako usamljena.

“Dok su neki skupljali materijalna dobra, ja sam skupljala ljubav svojih učenika i njihovih roditelja. Zahvaljujući tomu lijepo mi je u ovom gradu u kojemu zapravo nikada nisam željela raditi i živjeti jer sam rođena Petrinjka, no dogodilo se što se dogodilo. Danas zahvaljujem Bogu što nisam ostala tamo i što sam dobila posao kao mlada. Silno sam voljela svoj posao. Puno toga bih promijenila kada danas prebirem po svojim doživljajima, ali zvanje ne bih mijenjala nikada” – priča umirovljena Nada.

Skupljali dinare za kavu i radovali se životu

S nostalgijom se sjeća rada u kolektivu s djecom te proba i nastupa u zborovima i ansamblima u kojima je pjevala i svirala. Na mirovinu se ne žali, no ističe kako je ključ u skromnosti.

“Zadovoljna sam s mirovinom zato što znam da svi ti mladi ljudi ne mogu toliko zaraditi koliko umirovljenika ima u našim domovima. Mirovina mi je nešto veća od tri tisuće kuna, uz dodatak za slijepe osobe pa mi sve skupa to bude oko 4.600 kuna. S tim mogu živjeti. Prvo platim sve režije, a imam i za kozmetiku pa i parfem ponekada. Uvijek sam se bojala kredita i zaduživanja u slučaju da mi se nešto desi, tko bi to vraćao. Ne slažem se s političarima i ne mogu vjerovati da se netko dovede u dužničko ropstvo živeći preko svojih granica. I s mirovinom treba mudro raspolagati. Nekada se možda kod izvandrednih situacija ode malo u minus, ali onda se idući već uštedi na hrani ili nečemu” – kaže Nada.

Zna, ističe, da postoje teške sudbine i izrazito male mirovine, ali i da je naša zemlja obilježena teškim poslijeratnim razdobljem u kojem se stvari nisu mogle posložiti preko noći. Prisjeća se i kako se nekada puno skromnije i zadovoljnije živjelo nego danas.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

“Za vrijeme školovanja, sve do završetka Glazbene akademije, živjeli smo skromno, siromašno, skupljali smo dinare i pare da popijemo kavu u birtiji, dekanat smo je zvali, donosili od kuće hranu, veselili se i radovali životu. Nismo imali tovare prnja niti ičega. Kada sam počela raditi imala sam jednu suknju i hlače dok si nisam zaradila za drugo” – sjeća se.

Mašta o životu u zajednici uz more

Zahvaljujući generacijama u pet učionica od petog do osmog razreda koje su izlazile iz njezine učionice, danas joj je lijepo. Bivše učenike, danas odrasle i uspješne ljude, često sreće i kroz razgovor s njima pronalazi ljubav i interes. Ipak, razmišlja o životu u zajednici uz more…

“Volim more, željela bih u mirovini otići u jednu zajednicu, malo mi je dozlogrdio takav jedan način samačkog života, ali naravno da se čovjek uvijek boji neke korjenite, radikalne promjene” – dodaje umirovljenica Nada.

Za svoje vršnjake ima i poruku:

“Svim svojim umirovljenicima bih preporučila da kroz život idu s malo manje ogorčenja, osude i ružnih riječi, da ističemo ljepote… Toliko ima prekrasnih malih stvari, ne samo eura. Nema tih novaca kojima se doživljaji u odnosima s drugima mogu platiti. Naravno da nosim svoje rane, nailazila sam i na iskorištavanja i podmetanja i krađe, ali takve stvari ne smiju nas odrediti” – zaključuje Nada Mikulić.