Bez struje i vode živi gotovo 80 godina: "Ne bih ništa mijenjala ni da dobijem na lutriji"

Život bez struje, vode, televizora i interneta za mnoge je danas postala moda. Ipak, kod starijih osoba u Hrvatskoj takve prizore gledamo prije svega iz egzistencijalnih razloga. U slučaju 77-godišnje Irkinje Margaret Gallagher radi se pomalo o oboje. Naime, ono što je počelo kao neimaština, nastavilo se kao stil života i sada ne želi ništa mijenjati.

Margaret Gallagher rodila se u pograničnom irskom selu u okrugu Fermanagh 1942. godine, kada nije bilo neobično da kućanstva nemaju struju i vodu. Mnoge obitelji promjene su počele uvoditi krajem 40-ih i 50-ih godina, no ne i njezina. Zbog majčine smrti kada je Margaret imala samo deset godina te očeve bolesti, nisu bili u financijskoj mogućnosti, piše BBC.

Danas, sa 77 godina, ona je jedna od rijetkih stanovnika Irske i Velike Britanije koji su cijeli život proveli bez struje i vode. No, ono što je posebno zanimljivo jest da ovoj umirovljenici život u takvim “neumreženim” uvjetima nimalo ne smeta.

Život kojim upravljaju godišnja doba

“Živim tako jer mi se sviđa, a ne zato što sam neki hipi koji misli da je to nešto novo ili moderno. Moje je djetinjstvo završilo kada sam imala deset godina. Moj otac je završio u krevetu zbog artritisa i bilo je nemoguće da napravimo išta u kući. Ni on ni ja nismo imali volje, ali ni novca. Kasnije se jednostavno nije nametnulo kao prioritet” – priča Gallagher.

Kućica u kojoj živi zapravo je više seoska koliba koja datira iz 18. stoljeća. Tu je ostala i nakon očeve smrti. Ipak, život bez moderne tehnologije zahtjeva fizičku snagu. Kako bi sakupila vodu u kante, mora prijeći preko cijelog polja do izvora. I tako deset puta dnevno. Za kuhanje na otvorenoj vatri potrebno je osigurati drva i održavati vatru.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Njezina rutina počinje u pola 6 ujutro kada najprije zagrijava vodu za pranje. Priprema čaj s mlijekom  i prati novosti putem radija na navijanje. Njezin maleni dvosobni dom uz prozore krase i lampe, ali parafin je skup pa umirovljenica Margaret sve aktivnosti završava do pola 7 navečer.

Margaret kaže da je proživjela na način da svime upravljaju godišnja doba. Dok uživa u ljetu, zimu toliko i ne voli zbog snijega kojeg mora micati s krova kako se ne bi urušio. Život u hladnoj kućici bez centralnog grijanja ipak ne bi mijenjala za ništa modernije.

“Ujutro se ptice gnijezde, imam pogled i smiraj, sat koji kuca…. sve one stvari na koje ne možeš staviti cijenu. Živim kako su živjeli moji preci, ostavljajući svoj trag za mene. Bilo je to dovoljno za moje roditelje, djedove i bake koji su kupili kuću 1887. godine. Ovo je u čast njima” – zaključuje 77-godišnja Margaret Gallagher.

Ne bi ništa mijenjala ni da dobije na lutriji

Zbog svog načina života susretala se s mnogim predrasudama. Njezini posjetitelji često su ostajali u čudu jer se nije uklapala u stereotipe. Očekivali bi je možda kako sjedi u kutu, odjevena u crnu haljinu s bijelom pregačom. Često stoga ostanu iznenađeni kada ugledaju njezine moderne naušnice, cipele s potpeticama te ostale suvremene stvari. U njima je došla i na dodjelu nagrade za rad za opće dobro.

“Ne znam nikoga tko živi kao ja, ali opet, ni ne gledam tko kako živi. Svatko ima pravo živjeti kako želi. Imam vlastiti identitet i ova ga kuća utjelovljuje” – reći će Margaret.

Za ničim, kaže, ne žali, smatrajući da iz jednostavnosti njezina života mladi mogu mnogo naučiti, umjesto da trče uvijek za nečim većim, sjajnijim i boljim. Prema se boji da zbog godina i zdravlja ovdje neće moći ostati zauvijek, poručuje da za ničim ne žali te da bi isto živjela sve i kad bi – dobila na lutriji.