Hrvatska bez hospicija: Političare ne zanima dostojanstveno umiranje građana

Prije više od 20 godina u Hrvatskoj je, s mnogo entuzijazma, započet pokret koji je trebao riješiti pitanje dostojanstvenog umiranja onda kada više jedva ima nade. Uspostavljanje mreže palijativne skrbi i hospicija ostalo je tek mrtvo slovo na papiru.

Ne računajući tek pojedine odjele s nekoliko kreveta, jedina ustanova hospicijskog karaktera nalazi se u Rijeci, a osnovana je uz suradnju Crkve, grada Rijeke i Županije. U osnivanju je i hospicij u Puli, također uz potporu Crkve. Međutim, potrebe za hospicijem prisutne su i u svim većim gradovima Hrvatske, o čemu svjedoče i nepovoljne statistike o terminalnim fazama bolesti. Hospicij se treba graditi i u Zagrebu, no i ta je ideja s vremenom utonula u zaborav.

Političari se snađu za bližnje preko svojih veza

“Oni koji vode ovu državu, naši političari, uvijek su nalazili načina da svoje bližnje neizlječivo bolesne preko svojih „veza” rješavaju na najbolji mogući način – najčešće u bolnicama do smrti. Ostali građani morali su se za svoje bližnje snalaziti kako su mogli i znali, pri čemu su mnogi htjeli smjestiti ih u neku ustanovu u kojoj bi im se pružila zadovoljavajuća medicinska skrb, ali to nisu uspjeli” – upozorava za Glas umirovljenika dr. Egidio Ćepulić, predsjednik Hrvatske udruge prijatelja hospicija.

Ćepulić dodaje da političari nisu pokazali interes za gradnju hospicija u Zagrebu, iako su se zajednički tražila rješenja, obilazila zemljišta te za to pogodni objekti. Također, Zakon o zdravstvenoj zaštiti nije zaživio pa Zagreb raspolaže sa samo devet palijativnih, odnosno hospicijskih kreveta u bolni­ci u Rockefellerovoj, što nije dovoljno.

“U principu Crkva je zainteresirana za pomaganje siromašnima i bolesni­ma pa, iako i u Zagrebu raspolaže brojnim prostorima, bez interesa i podrške politike ostvarenje hospicija preko Crkve ispada nemoguća misija. Stoga je naša Udruga uz podršku nekih pojedinaca odlučila u jesen ponovno pokrenuti promo­tivne aktivnosti kojima bi građane upoznavali s potrebama brojnih bolesnika i njihovih obitelji te na taj način stimulirali i političare da se pokrenu aktivnosti za gradnju hospicija ili do­djelu odgovarajućeg već izgrađenog prostora za ostvarenje hospicijske skrbi u Zagrebu” – kazao je.

Ulogu preuzimaju stacionari, no oni nisu rješenje

Ulogu hospicija danas prešutno preuzimaju stacionarni odjeli domova umirovljenika kao mjesta za umiranje. Pritom, uvjeti za to najčešće izostaju pa se o dostojanstvu i kvaliteti zdravstvene skrbi teško može govoriti. Bogatiji građani snalaze se u boljim i skupljim domovima, gdje je razina usluge veća, no prosječni građanin to ne može i za njega je hospicij jedino rješenje. Njega Ćepulić vidi tako da se utvrdi broj stanovnika i broj neiz­lječivih na godišnjoj razini po županijama te odredi da županija mora osigurati prostor, ali i izučeni kadar koji će bolesnicima biti na raspolaganju.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Pritom, često zaboravljamo i na odgovornost potomaka u brzi za svoje roditelje i rodbinu.

Pustiti oca da dostojanstveno ode

“Mnogi danas upozoravaju kako su tisuće mladih napustile ovu zemlju i svoje roditelje ili bližu rodbinu ostavile na brizi državi. To je s ljudske strane, ali i ekonomske, krajnje nekorek­tno kako prema bližnjima, tako i prema društvu u cjelini. Ti isti mladi ljudi očekuju da im roditelji ili rodbina ostavi neku svoju imovinu, a da oni nemaju nikakvu brigu o njihovom zdrav­stvenom stanju. Smatram da bi to trebalo i zakonski riješiti na način da se iz imovine naplaćuje boravak u hospiciju” – zaključio je dr. Egidio Ćepulić.