Pustiti oca da dostojanstveno ode

Livija Stanišić
27. siječnja 2018.
Novosti
A- A+

Njegov star i bolestan otac uporno je inzistirao da se i dalje može sam brinuti o sebi. No to ipak, nažalost, nije bio slučaj. Autor teksta našao se u teškoj situaciji, posve nespreman događaj koji je neminovno slijedio – spor i bolan odlazak voljenog roditelja. Boreći se s tom činjenicom, otkrio je da milijuni ljudi prolaze isto, u tihoj, svakodnevnoj borbi s krizom koju nitko ne bi trebao prolaziti sam, i o kojoj je vrijeme da se počne javno govoriti.

Otac je u proljeće 2009. godine doselio u Washington kako bi bio bliže meni. Moj partner Michael i ja otišli smo po njega u Phoenix. Otac je bolovao od Parkinsonove bolesti – redovito bi padao, a zatim nas pokušavao uvjeriti da nema razloga za paniku, jer, eto, svi oboljeli od Parkinsonove bolesti redovito padaju, i to je nešto s čime je naučio živjeti. Dok je živio u Phoenixu, kad bi se dogodilo da padne na pločnik pored prilaza, prolaznici bi stali i pomogli mu. Katkad bi taj događaj završio posjetom policije, no otac bi im redovito odbijao otvoriti vrata. Nije htio koristiti hodalicu, tvrdeći da mu ona dodatno pogoršava ravnotežu. Inzistirao je da nastavi voziti automobil, premda ga je mučio tremor ruku, kao i opća slabost organizma. Tijekom čitavog razdoblja u kojemu je njegova bolest napredovala, on je inzistirao da ga svi ostave na mir. Prihvaćanjem pomoći, smatrao je, pospješio bi atrofiju svog organizma, i ubrzo skončao svoj život.

Premda sam sve ovo znao, nisam bio spreman na prizor koji me dočekao kad smo prošlog proljeća stigli po njega. Bio je toliko slab da se jedva mogao sam odjenuti. Njegov dotad čvrst korak postao je spor, te je jedva vukao noge po tlu. Ruke su mu drhtale, a on je bio frustriran olovkama i priborom za jelo. Nije mogao sam rezati nokte niti se brijati. Nakon vijesti da otac napušta Phoenix, nazvao me jedan od njegovih prijatelja. „Oscaru treba pomoć“, rekao je, „i treba mu netko dolaziti svakodnevno. Nije u stanju živjeti sam.“

Da živi sam, međutim, bilo je nešto na čemu je moj otac tvrdoglavo inzistirao. Bio sam skeptičan oko toga hoće li moći, no voljan pokušati. Pomislio sam kako ću ga nekoliko puta dnevno nazvati telefonom, nekoliko puta tjedno dolaziti u posjetu, te ga redovito izvoditi u kazalište i na večeru. To će sve nekako funkcionirati, uvjeravao sam se.

Tri dana nakon što je otac doselio, ušao sam u njegov stan i u kupaonici pronašao plastičnu posudu punu urina, fekalija i natopljenih vlažnih maramica. Pod i ormarići bili su prljavo smeđi. Ovo je, kako se ispostavilo, bio dio njegovog procesa „ponovnog učenja“ korištenja toaleta. Inzistirao je na tome da sam počisti nered, zabranjujući mi da išta dotaknem; nisam ga poslušao s obzirom da je imao običaj pasti pri svakom pokušaju da se prigne. Na kuhinjskom podu nalazila se otopljena gotovo litra sladoleda koja mu je u nekom trenutku ispala iz ruke, i ostala ondje. Ponovno je inzistirao da će i to počistiti, pravdajući se da dosad jednostavno nije stigao. U međuvremenu je preko nereda na podu prebacio nekoliko listova papirnatih ručnika. To je tek bio treći dan.

Mom ocu je tada bilo osamdeset godina; čitavog života bio je bistar, oštrouman čovjek snažne volje, i snaga uma oduvijek ga je dobro služila. Usprkos tome što je odrastao u siromaštvu te ga je odgajala samohrana majka, uspješno se školovao te završio pravo na sveučilištu Yale, nakon čega je osnovao i vodio uspješan odvjetnički ured u Phoenixu, u kojemu je živio preko pedeset godina. Nakon što mu se brak raspao, odgojio je troje djece kao samohrani otac. Desetljećima su ljudi dolazili mom ocu po savjet. Nitko mu nije mogao reći što da radi. Jednom prilikom, nakon jedne od bezbrojnih molbi da prihvati moju pomoć, pogledao me i smireno izustio: „Želim da razmotriš mogućnost da sam ja u pravu a da je ostatak svijeta u krivu.”

Tijekom kasnih devedesetih, nakon što se umirovio i proputovao svijetom, stekao je naviku ljeta provoditi u Washingtonu, gdje je malen stan u centru grada, koji je bio u mojem vlasništvu, pretvorio u svoj drugi dom, petnaestak kilometara udaljen od moje kuće u predgrađu Virginije. S Michaelom bi provodio vikende istražujući azijske filmske festivale, židovska kazališta i ezoterične restorane. Kako se njegovo stanje pogoršavalo, postalo je logično da se iz Phoenixa trajno doseli u Washington, po kojemu se mogao kretati bez da mora sjesti za volan.

Prije njegovog dolaska prošlog proljeća, činio sam sve što je bilo u mojoj moći da se pripremim – nabavio sam mu elektronički uređaj na kojemu bi pritiskom gumba mogao pozvati u pomoć ukoliko mu zatreba, i koji je pristao nositi, premda ga nije nosio baš uvijek. Nakon tjedan ili dva mojih dolazaka u kojima bih na podu pronalazio hlače natopljene urinom, a nekad i još uvijek na njemu, kupio sam mu pelene za odrasle, koje je pristao nositi, premda ih nije nosio baš uvijek. Zamolio sam domara zgrade u kojoj je stanovao, a koji je ocu bio simpatičan, da dva puta tjedno odradi za oca kućanske poslove. Preko prijatelja s posla dogovorila sam povremene posjete socijalnih radnika, kojih je inteligenciju i kompetencije moj otac cijenio. Smatrao sam da sam napokon spreman, i na nekoliko tjedana, usprkos inicijalnom šoku oko njegovog stanja, činilo se da uspijevamo nekako nositi sa situacijom.

Ne bih želio da iz mojeg dosadašnjeg opisa oca pomislite da je on bio samo tvrdoglav; bio je tvrdoglav, itekako, ali je ujedno bio šarmantan, sposoban, velikodušan, nježan, duhovit, strpljiv, te je lako sklapao prijateljstva i poznanstva s ljudima oko sebe. Baš stoga što se znao sprijateljiti i združiti s ljudima, izdržao je tako dugo sam sa svojom bolešću, puno duže i bolje se s njom noseći nego što bih to ja ikada mogao. Svakome tko bi mu kazao da nešto ne može napraviti, otac bi dokazao suprotno. A Parkinsonova bolest, uvjeravali su nas liječnici, je bolest postupne progresije. „Očekujte umjerene i postupne promjene“, pojasnili su nam.

Međutim, prošle je godine bolest počela galopirajući napredovati. Pred sam kraj života, ocu su čak postavili novu dijagnozu, mučno neurološko stanje koje se naziva multipla sistemska atrofija. No, do tada, posljednjih nekoliko mjeseci, nitko nije shvaćao koliko mu je loše, stoga je njegov otpor intervencijama u njegov mir i želju za samostalnošću bila razumljiva. Sram je bio dodatni razlog zbog kojeg je želio da ga se ostavi na miru. Više puta mi je povjerio da se osjeća posramljeno zbog svojeg stanja. Jedna od situacija u kojima se sjećam da se moj otac rasplakao bila je kad me zatekao na koljenima, kako s kuhinjskog poda čistim pekmez ili sladoled ili što god je već tog dana prosuo. „Oprosti“, zavapio je otac, „oprosti! Nikad nisam želio da zbog mene moraš ribati pod.“

U ranim tjednima njegove bolesti, i ja sam se zaštitnički postavljao prema njegovoj neovisnosti. Otac je smatrao da bi ga smještaj u staračkom domu ubio, i mogao sam razumjeti da je njegova autonomija bila nit o kojoj je visjelo njegovo emocionalno zdravlje. No, njegove motoričke sposobnosti sve više su odbijale poslušnost. Već u ljeto, otac je imao velikih poteškoća s ustajanjem iz kreveta. Mnogo bi se puta oslanjao na domarevu pomoć pri odijevanju, a na dane kad njega ne bi bilo uopće se ne bi odjenuo. Događalo se da dođem u njegov stan i zateknem ga kako leži na podu, jer ne bi mogao ustati. Nije se više mogao brinuti o svojoj pošti i dogovorima. Glas bi mu preko telefona često bio potpuno nerazgovijetan. Kad bih nazvao, uspio bi se javiti, no rekao bi samo: „Ne čujem te, ne čujem te!“ i poklopio slušalicu.

Počeo sam se groziti zvonjave telefona; pomislio bih da to zove otac, jer je pao i ne može ustati, ili da zove hitna pomoć koju su susjedi obavijestili da je ocu loše. Jednom sam tako pristigao usred medicinske intervencije – posvuda je bilo medicinsko osoblje, sirene i svjetla rotirke, a u hodniku zgrade dočekala me očeva susjeda, također postarija žena, i počela vikati na mene: „Tvoj otac ne može živjeti ovdje, moraš ga iseliti!“, dok bi se otac istovremeno derao na sve nas da ga pustimo na miru.

Moj posao je u potpunosti stao, jer bi mi pronalazak liječnika, ugovaranje termina i koordiniranje očevih zdravstvenih potreba progutalo čitave dane. Snalazio sam se, sve do jednog vrućeg srpanjskog poslijepodneva. Sjedio sam za stolom, dovršavajući tekst, kad me Michael nazvao iz Cosca, kamo je odveo mog oca u kupovinu. U jednom trenutku otac se samo ukočio, počeo nerazgovijetno govoriti, nije mogao stajati na nogama i uopće nije shvaćao gdje se nalazi. Michael me uplašenim i tihim glasom preklinjao da dođem po njih. Skočio sam kao oparen i smjesta se odvezao onamo, no dok sam stigao, otac se oporavio, ponašao se normalno i uopće se nije sjećao ičega što mu se dogodilo. „Hoćemo li te odvesti doktoru?“, pitao sam ga glupavo, no on je samo odmahnuo rukom. Stajao sam ondje, u prolazu između polica, nemajući pojma što da radim. Osjećao sam se prestravljeno vlastitom nesposobnošću i, što je bilo još gore, osjećao sam bijes prema ocu što me doveo u ovu nemoguću situaciju.

Tog dana shvatio sam da se ni on ni ja ne možemo nositi s njegovom bolešću te da me otac, na emocionalnoj razini, može povući za sobom. I otkrio sam u sebi zastrašujuću odlučnost da neću dopustiti da se to dogodi. Od tog sam trenutka bio sigurna da ga moram izvući iz njegovog stana i pobrinuti se da dobije profesionalnu njegu, a ukoliko to bude odbio, odlučio sam se zaštititi. Na koji sam se način planirao zaštititi, nisam još znao. Da angažiram pomoć usprkos njegovom protivljenju? Da ga odvedem pred sud i zatražim da ga proglase nesposobnim? Da se pozovem na vlasničko pravo i izbacim ga iz stana? Sve što sam znao bilo je da sam u tom trenu smatrao sebe sposobnim da učinim bilo što ili sve od navedenog, ili da operem ruke od bilo kakve odgovornosti ukoliko bi otac odbio poslušati me. Zamišljao sam se kako govorim svijetu da sam dao sve od sebe, i da više od toga nisam mogao učiniti. Ne znate kako je, ako nešto slično niste i sami iskusili, voditi ovakav razgovor sa sobom samim, a o vlastitom roditelju.

Bio sam na rubu PTSP-a, anksioznosti i depresije. Pravo je čudo što sam nekako uspijevao ostati pribran, no to sam velikim dijelom mogao zahvaliti vlastitoj strategiji suočavanja sa stresnom situacijom, koja me dovela do neobične spoznaje.
Iz kojeg god bilo razloga, i upravo suprotno mojoj introvertiranoj i povučenoj naravi – razgovarao sam s ljudima o situaciji kroz koju prolazim, praktički s bilo kime. Jednostavno pitanje koje bi mi netko uputio, poput običnog: „Kako si?“, nagnalo bi me da odgovorim: „Loše. Na rubu sam živčanog sloma zbog brige o vlastitom ocu.“

Zatim bi iz mene izašla čitava priča. Premda sam se trudio da ne budem društveno neumjestan i neprilagođen, mora da sam mnoge ljude doveo u neugodnu situaciju svojim iskrenim i detaljnim opisima situacije u kojoj sam se nalazio. Ali otkrio sam da moram govoriti o tome, ako želim sačuvati razum. I otkrio sam da kad o tome govorim, govore i drugi oko mene.
Ljudi bi mi dijelili savjete i trikove: predlagali su da pomiješam kavu s jogurtom u slučaju da mu se okus kave sviđa, no ne bi je mogao progutati; nudili bi mi posjetnice navodno odličnih stručnjaka koji bi mogli pomoći ocu. Ova vrsta praktične mudrosti bila mi je korisna, no zašto je prikupljam praktički na ulici, pitao sam se.

Dobivao sam amaterske savjete; neka se prvo pobrinem za sebe, neka ne težim savršenstvu – dobre, brutalno iskrene i sućutne savjete, ali rijetko iskušane. Koliko još moram čuti, pitao sam se.
Najviše sam čuo ljudskih iskustava – neke su priče bile ispričane u perfektu, no iznenađujuće velik broj bio je ispričan u sadašnjem vremenu, i izgovoren u istom tonu kako sam i ja pričao svoju priču; napeto, uzbuđeno, na rubu očaja. U Washingtonu, gradu sredovječnih karijerista poput mene, svi su bili uglađeni, dostojanstveni i poslovni. No, u tom bi se suzdržanom oklopu pojavljivale pukotine iz kojih bi eruptirale potisnute emocije, često u zastrašujućim razmjerima.

Jedan me od lobista kojeg sam susreo na prijemu koji je upriličila njegova tvrtka pitao na kojem projektu trenutno radim. „Trenutno brinem o svom bolesnom ocu“, odgovorio sam, na što mi je u hipu odgovorio kako je on sam čitavo jutro proveo plačući na sastanku s osobljem ustanove za njegu starijih osoba u kojoj živi njegov sad već stogodišnji otac.

Drugom prilikom me je znanstvenik s kojim sam se našao da bismo razgovarali o njegovoj najnovijoj knjizi o interesnim skupinama upitao kako sam. Nakon mog odgovora, originalna tema našeg razgovora i knjiga zbog koje smo se zapravo našli pala je u drugi plan, kad mi je ispričao da je njegov životni poduhvat tjedno hvatanje avionskih letova do zabačenog dijela države Wisconsin, gdje živi njegov otac obolio od Alzheimerove bolesti. Morao je preseliti oca, prodati kuću, pronaći ustanovu za skrb o starijim osobama i pobrinuti se za očeve nedovršene poslove, istovremeno vodeći računa o vlastitoj obitelji, poslovnim obavezama i odgoju djece. Kad sam mu povjerio da za mene najveći problem nije očevo zdravstveno stanje, već nemogućnost fokusa i koncentracije, odgovorio mi je da mu posao služi kao distrakcija od razmišljanja o ocu i njegovom pogoršanom zdravstvenom stanju.

Zatim je pak kolega novinar navratio do mog ureda i rekao mi kako je čuo za moju situaciju, te izrazio svoju podršku i divljenje svemu što činim za svoga oca. Ispričao mi je svoju situaciju – roditelji mu imaju preko osamdeset godina i još se nekako snalaze, ali jedva; situacija postaje kritična. Moraju se ili odseliti ili prihvatiti pomoć, ali njegov je otac previše ponosan da bi za to htio makar čuti, te mi se požalio da on i njegova braća ne znaju kako da s ocem započnu razgovor o toj temi. Potreban mu je savjet, a ja se trudim da mu ga temeljem svog iskustva i pružim. Ne oklijevaj, kažem mu, i počni rješavati situaciju čim prije. Pritisni roditelje više nego ti je ugodno učiniti. Istovremeno sam razmišljao kako mom kolegi treba bolji savjetnik od mene.

Dok sam hodao ulicama, odrađivala intervjue i bavio se ostalim zadacima, pitao sam se koliko ljudi koje srećem upravo prilazi svoju osobnu tihu krizu. Koliko njih se osjeća posve nespremno i nedoraslo teškoj situaciji u kojoj se nalaze? Koliko njih prolazi kroz pakao, nemajući nikoga s kime bi to iskustvo podijelili? Statistike govore da više od 50 milijuna Amerikanaca pruža neku vrst zdravstvene skrbi za odraslog člana svoje obitelji. Plivao sam u nevidljivoj masi skrbnika svakodnevno, no prolazili smo jedni pored drugih ni ne sluteći da dijelimo slično iskustvo.

Prije mnogo godina, kad mi je bilo tek dvanaest, moji su se roditelji razveli. Majka je napustila naš dom u predgrađu Phoenixa kako bi započela nov život u Berekleyu. Kasnije, za vrijeme adolescencije, pokušavao sam pronaći objašnjenje, shvatiti zašto je otišla. Jedna od majčinih prijateljica rekla mi je: „Moraš razumjeti majku. Tada žene nisu razgovarale.“
Nisam shvaćao. Što je time htjela reći? Htjela je reći, pojasnila je, da je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina bio uvriježen stav da je dužnost žene da se makar pretvara da je zadovoljna svojim kućanstvom i djecom. Ako nisi bila zadovoljna, očekivalo se da to zadržiš za sebe. Svaka usamljena kućanica koja bi se dosađivala svojim životom morala je taj osjećaj zadržati za sebe. Moja majka je bila fakultetski obrazovana, briljantna žena, koja se osjećala zatočenom i usamljenom, i jednostavno joj je sve to bilo previše.

Prošle godine sjetio sam se ovog razgovora. Toliko priča, toliko iskustava, i toliko poziva upomoć! No, sve dok samoinicijativno nisam počeo dijeliti svoju priču, često u društveno neprikladnim situacijama, ona je ostajala zarobljena u tišini, bila je „osobna“. Kao da smo ocjenjivani kao ljudska bića u skladu s time s kojom smo se dozom stoicizma uspijevali nositi sa situacijom. Potezanje teme i priznavanje očaja u javnosti kao da je postala lozinka koja je otvarala vrata u tajno bratstvo iscrpljenih, napaćenih, nervoznih, drhtavih skrbnika o vlastitim roditeljima, koji su često bili na rubu da jednostavno odustanu. No, ova skupina kao da se sramila toga da bude viđena i prepoznata.

Kako sam se primicao vlastitoj točki pucanja, dogodile su se dvije stvari. Prva, moj otac je prepoznao moju patnju. Sam nije pristajao na život pod patronažom, no kad sam mu rekao da on već pod patronažom živi, samo mojom; s time da sam ja za taj zadatak nekvalificiran, iscrpljen i pred emocionalnim raspadom, da sam htio ponovno biti njegovim sinom, a ne njegovateljem; kad sam sve to izgovorio, te kad su njegova sestra i socijalni radnik potvrdili moje iskustvo, napokon je shvatio. Naposljetku, ipak je on bio moj otac; unatoč njegovom stanju i svemu što je prolazio, duboko u sebi i dalje je osjećao da je njegov posao kao roditelja da se pobrine za mene. Druga stvar koja se dogodila bila je neizbježna. Kako ga je bolest sve više obuzimala, čak ni on nije više mogao poricati vlastitu nemoć. Stoga je preselio, oklijevajući, u obližnju ustanovu za skrb o starijima, na taj način mi pruživši pomoć koja mi je bila očajnički potrebna. Na isključivo svoje iznenađenje, dogodilo se nešto što smo svi mi ostali odavno znali, a to je da je preseljenjem zadobio više samostalnosti, a ne manje. Tada je započela nova faza, koja je zadobila svoj epilog njegovom smrću u prosincu te godine. Njegova posljednja gesta prema meni, koja mu je bila toliko svojstvena, bila je da me otpusti brige. Htio je da nastavim sa svojim životom umjesto da strepim pored njegove postelje.

Nastavio sam dalje, osjećajući indignaciju zbog čitavog iskustva. Zdravstvena infrastruktura skrbi o starijima u Americi je vrlo dobra, ali je kulturalna infrastruktura istog gotovo nepostojeća. Kako je moguće, pitao sam se, da je toliko ljudi, poput mene, posve nepripremljeno za jedan od neminovnih životnih ishoda? Uvjeren sam da milijuni sredovječnih Amerikanaca treba više pomoći nego što je primaju, i ključan korak prema rješavanju problema je kulturalna promjena slična onoj koju su feministkinje zahtijevale šezdesetih. Betty Friedan, u svojoj važnoj knjizi iz 1963. naslova „Ženska mistika“, nazvala je endemsku usamljenost i dosadu kućanica „problemom bez imena“. Uskoro su „kućanice“ otkrile da sve dijele isti problem, problem bez imena. Počele su razgovarati o tome. Nakon što bi pokupile djecu iz vrtića i uspavale ih, dvije žene bi plakale jedna drugoj, iz pukog olakšanja zbog spoznaje da nisu same. Kasnije sam saznao da je problem bez imena bio nešto što su dijelile bezbrojne žene u Americi.

Premda je njihova situacija nedvojbeno drugačija, nevidljivi skrbnici nose se sa svojom verzijom problema bez imena. Od njih se traži da problem rješavaju sami i daleko od očiju javnosti, a ono što im je uistinu potrebno nije samo privatni iskaz suosjećanja i tolerancije, već javno priznanje njihovih poteškoća i proaktivna pomoć zajednice.
Poseban naglasak stavio bih na riječ „proaktivna“. Postoje resursi koji tim ljudima mogu olakšati njihov trud, i jednom kad počnete tragati za njima, zasigurno ćete ih pronaći. Zahvaljujući osobnom poznanstvu, pronašao sam socijalnog radnika koji mi je pružio neprocjenjivu pomoć u brizi za oca. Pronašao sam nekoliko knjiga stručne literature o brizi za starije osobe. Internet je pun stranica na kojima možete pronaći korisne savjete. Međutim, da biste pronašli, morate za njima tragati, a da bi vaša potraga bila uspješna, morate imati neku predodžbu o tome što vam zapravo treba. Ja takvu predodžbu nisam imao. Ono što mi je bilo potrebno, mislio sam, bilo je da stručnjaci pronađu mene, saznaju za moju situaciju i točno mi kažu što trebam učiniti.

Dio američkog kulturnog nasljeđa jest da otpornost i neovisnost smatramo najvećim vrijednostima. Ne želimo opterećivati druge svojim problemima, i često stoga ne želimo priznati da prolazimo kroz krizu, ili da je ona neizbježna. I svi imamo predodžbu da će naš odlazak s ovog svijeta, ili odlazak naših roditelja, proteći mirno i bez muke. Potiskivanjem problema, odbijanjem razgovora o temi i zadržavanjem u sferi „osobnog“, zapravo omogućujemo poricanje, prokrastinaciju i šutnju.

Dok sam se borio sa bolešću svog oca, jednom sam se prilikom našalio s prijateljima da bi u dobi od četrdeset godina svatko trebao neko vrijeme iskusiti kako je to skrbiti o starijim osobama. Više to ne vidim kao šalu. Nekoliko je velikih tvrtki, uvidjevši da se njihovi zaposlenici bore skrbeći sami o svojim roditeljima, posve iscijeđeni i neproduktivni na poslu, odlučili su organizirati niz edukacija i seminara na temu skrbi o starijim osobama. Zašto ne bi bilo moguće otvoriti besplatne telefonske linije sa savjetima o tome kako se nositi s bolešću člana obitelji, ili da se unutar tvrtki odjeli ljudskih resursa aktivno uključe u savjetovanje zaposlenika, pružajući im informacije i putokaz kako da se što uspješnije postave u teškoj situaciji, umjesto uobičajenih floskula poput: „Žao nam je što prolazite kroz teško razdoblje“?

Ono što je najpotrebnije jest da problem bez imena prestane biti nešto što se mora držati u sebi, gurnut isključivo u privatnu sferu; potrebno je da o njemu možemo slobodno i javno govoriti kako bismo pronašli pomoć, ali i kako bi pomoć pronašla nas. U godinama koje su uslijedile nakon što je Betty Friedan upozorila na problem bez imena, žene koje su radile kod kuće, nazivane „kućanicama“, zatražile su i dobile strukturirane oblike podrške i pomoći: priliku za rad i učenje od kuće, javnu i privatnu pomoć u odgoju djece, društvene mreže i ostalo. Ono što je možda najvažnije jest činjenica da su dobile javno priznanje i prepoznavanje da je ono što rade vrijedno i neprocjenjivo za javno dobro. Rezultat toga je da više nisu izolirane ili prisiljene šutjeti. Održavati današnje nevidljive strukture skrbnika za odrasle članove obitelji daleko od očiju je jednako stresno i besmisleno kao što je to nekoć bilo sa ženama „kućanicama“. Prijateljica moje majke i feministkinje njene generacije bile su u pravu – nema potrebe i nije pravedno da itko mora kroz teška vremena prolaziti sam, i nema nikakvog dostojanstva u tome da se ustraje pokušavajući.

 

Autor ovog teksta je Jonathan Rauch, a tekst je izvorno objavljen u časopisu The Atlantic.