Perla je najstarija žena na otoku: "Nisam osjećala da sam stara sve do 90. godine"

Gospođa Perla najstarija je žena na otoku. Ljetos je proslavila 94. rođendan. Nekoliko mjeseci ranije, uz sinove, kćeri i unuke koji ju obilaze, dobila je pomoć vrijednih ruku 58-godišnje gerontodomaćice Jelene s kojom je postala i prava prijateljica.

Antica Gradiška (94), od milja zvana Perla, najstarija je otočanka na Prviću. U malenoj i trošnoj kućici uz more podiže se još nekako na noge. Pamćenje je nepogrešivo služi, čuje besprijekorno, ali s vidom je već malo teže. Unatoč tomu, od njezinih starinskih receptura za fritule i brudet i danas rastu zazubice.

“Kako sam preživjela logore? Ne znam, jedino čudom”

Bez supruga je ostala još početkom 90-ih, a pod stare dane tu su, koliko mogu, dva sina, dvije kćeri i četvero unuka. Ipak, posljednjih mjeseci baka Perla dobila je hvalevrijednu pomoć, 58-godišnju gerontodomaćicu Jelenu Samohod. Kroz projekt “Zaželi” angažman je dobro došao i jednoj i drugoj. Zaslužna je za to lokalna udruga Otok.

“Bolesna sam i stara, nisam uopće osjećala starost sve do 90. godine. Pomoć mi naravno treba, najviše da mi počisti malo, jer zbog bolova ne mogu sama. Ponekad kruh i tanjur uspijem spustiti, ali nemam snage vratiti nazad” – počinje nam svoju priču najstarija Prvićanka.

A ispričati bogme ima što. Ni 80 godina kasnije zaboravila nije dvije godine koje je provela u koncentracijskim logorima, najprije na Molatu gdje je 1942. godine kao 15-godišnja djevojčica završila s majkom. Bila je to odmazda za brata partizana. Tri i pol mjeseca kasnije, odvedeni su u Italiju gdje su gladni i žedni preživjeli sveukupno dvije godine, sve do pada fašizma.

“Ne znam kako sam to preživjela, jedino čudom. Sjećam se svega, ali ne volim se prisjećati mrtvih. Imala sam već tada u srcu ljubav, usađenu od mojih roditelja. Brat mi je poginuo u Lici, bilo nas je sedmero braće i sestara, a roditelji su odgojili samo nas dvoje. Kuća nam je bila na samoj cesti pa su nas uhvatili” – govori 94-godišnja Antica.

“Čemu da se raduju oni koji osjećaja nemaju?”

Danas ova gospođa živi od suprugove radničke mirovine. Nema se što, kaže, požaliti, ali nije sve u novcu. Nešto je i u srcu, a u njemu krije pjesmu.

“Umrijeti za pjesmu. Da nisam pjevala, ne bi me više ni bilo” – govori, kazujući kako je u životu najvažnije biti iskren i dobar.

Tako je pokrenula neformalno kulturno-umjetničko društvo na Prviću. Sa smotra u Šibeniku i na Zlarinu vratili su se kao pobjednici, a pjesma joj ni danas ne silazi s usana.

“Sretniji su oni ljudi koji osjećaju. Osjećaji ih hrane da izdrže život. Čemu da se raduju oni koji osjećaja i dobrote u srcu nemaju?” – promišlja baka Perla. Vlastite su je riječi potakle da nam zapjeva pjesmu punu ljubavi za njezin Prvić. Glas baš poput bisera i u stoljeću života.

Gerontodomaćica Jelena (58) obilazi je od lipnja.

“Divna je to žena, ima osjećaje za sve i svakoga. Kao da je moja” – dodaje najstarija Prvićanka.