Penzići se prisjetili školskih dana: Klečali smo u kutu i dobivali packe, ali nema ljepšeg doba!

Online nastava još uvijek je nepoznanica i onima koji je pohađaju, a kamo li generacijama koje su u školu išle kada nije bilo ni računala ni interneta, ili još dalje u povijest, ni bilježnica. Danas je dovoljno sjesti pred računalo, a nekada je do učionice trebalo pješačiti kilometrima. Iako se u prošlomu stoljeću dobrano trebalo pomučiti kako bi se steklo obrazovanje, umirovljenici se s radošću prisjećaju tih dana. Klečali su za kaznu, dobivali packe, pisali po drvenim pločicama, ali i uživali daleko od pametnih ekrana, tvrdeći nakon svega da je od koljevke pa do groba doista najljepše – đačko doba!

Sve veći broj škola iz dana u dan iznova prelazi na online nastavu zbog pojave koronavirusa među učenicima koji će obrazovanje stjecati u toplini svoga doma putem interneta. Kako je nastava izgledala bez računala, društvenih mreža pa i bilježnica znaju starije generacije. Za naš sestrinski portal srednja.hr prisjetili su se uspomena iz đačkog doba.

Za vrijeme odmora učili plesati tvist

“Osnovno i srednjoškolsko vrijeme ostalo mi je u jako lijepom sjećanju – prava i iskrena prijateljstva. U osnovnu školu smo dolazili i odlazili zajedno, pomagali smo onima kojima baš i nije išlo, pisali zajedno zadaće, a za vrijeme odmora smo učili plesati tvist, koji je tada bio jako popularan. Pisali smo spomenare i razgovarali o popularnim pjevačima, a smo sve bile zaljubljene u Babarovića…

Družili smo se poslije škole u ulici, slavili rođendane uz bakinu tortu i sok od Jaffa sirupa, vozili biciklima. Najdraža profesorica mi je bila Milka Očić iz njemačkog jer sam ga voljela i uvijek imala odličan,  a nisam voljela matematiku, jer je profesorica bila stara frajla – nervozna, lupala je dnevnikom po stolu, derala se… Posljedično sam zamrzila taj predmet.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Spački je bilo u vrijeme puberteta, ali to smo rješavali sami. Uvijek je netko posredovao kako bi se pomirili i dečki su možda znali biti fajteri, ali bez agresije, tučnjave. Moja najbolja prijateljica iz osnovne se morala preseliti u “grad” kod bake i djeda u Prašku, ali je svaki dan tramvajem dolazila u Dubravu u školu, jer je htjela ostati s nama do kraja. S njom sam i danas u kontaktu, možda mi je to najljepše sjećanje na osnovnu školu” –  prisjeća se Željka (67).

Do škole pješačili po dva sata i putem igrali lovice

Umirovljenicu Anu (81) u djetinjstvo s desetoro braće vraća njezino osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u Zlataru.

“Nitko nije stanovao blizu škole, uglavnom su dolazili iz okolnih sela. Pješke se išlo u školu po dva sata. Na putu do škole i do doma bi išli u grupama i uglavnom se igrali lovice. U toplo vrijeme bi se usput kupali u potoku, a u jesen bi brali vrganje u šumi te kući dolazili blatni – sva lijepa sjećanja vezana uz to. Bolje mi je bilo u osnovnoj – tada je osnovna trajala sedam godina, plus još mala matura. Bilo je više zabave i igre nego u srednjoj. Za lijepog vremena u vrijeme velikog odmora djeca su bila vani, pjevalo se i plesalo kolo. Također u to vrijeme su rijetki išli u srednju školu. Uglavnom se išlo samo u osnovnu.

Puno se učilo. To je vrijeme nakon rata, drugačije je bilo nego danas. Spački i nemira nije bilo u to vrijeme, krenula sam u osnovnu školu 1946.g. Učenici bi se kažnjavali klečanjem u ćošku na kukuruzu, a dobivale su se packe velikim drvenim ravnalom. U to vrijeme nije bilo bilježnica nego drvene pločice, teke su došle kasnije. Na jednoj strani teke se pisalo za jedan predmet, s naopačke strane drugi predmet. Cjenovno, bilježnice nisu bile jeftine kao danas. Teško je povući paralelu u vremenskom periodu od otprilike 75 godina unazad” – ispričala je Ana.

Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba

Antun se prisjeća samo najljepših dana i prijateljstava.

“Veliki odmor u osnovnoj školi se provodio igrajući nogomet, a u srednjoj sam puštao ploče preko školskog razglasa. Anegdota u srednjoj ima na obilje… Tako mi je biologija bila najdraži predmet (zaljubio sam se u profesoricu kada sam imao 15 godina), a najgori predmet mi je bio ruski – profesorica je bila totalno negativan lik. Apsolutno se slažem s onom ‘od kolijevke pa do groba, najbolje je školsko doba‘. Najbitnija uspomena su mi prijateljstva iz tog doba. Osnovnu školu sam pohađao u selu gdje svatko svakoga zna – znalo se koga se pozdravlja s ‘dobar dan’, a koga s ‘Hvaljen Isus’. Zatim je došla srednja škola u gradu, pa tako i nova lica, novi prijatelji, kazališta, koncerti.

Ne znam što bih rekao o današnjim generacijama, mislim da im je teško kao i nama. Prije se radilo u školi – postojale su ‘odgojne mjere’, pa je svatko dobivao po zasluzi… Ali, mislim da je nama bilo ljepše, ma siguran sam u to – ponekad mi ih bude i žao. Mi smo bili optimisti, a danas nije tako, ima negative na izvoz” – priča 60-godišnji Antun.

Mladi previše tipkaju po mobitelu, a premalo čitaju

Današnje generacije rastužuje pak što se sve manje čita, i u školama i u slobodno vrijeme.

“Bili smo dobri u osnovnoj školi, a u gimnaziji smo se malo razgoropadili. Puno je bilo učenja, dosta smo strahovali od profesora. Ne znam baš kako je današnjim generacijama, moja djeca su odavno završili školu i fakultete, nemam nikakvo mišljenje kako je danas u školi, samo me rastužuje činjenica da se sve manje čita u školama i u slobodno  vrijeme – mobiteli su u rukama.

Tužno je vidjeti mlade kako sjede i kao piju kavu, a svaki od njih tipka po mobitelu. Tehnika i napredak su dobri dok se ne pretjera. Meni je drago da sam kod svoje djece probudila ljubav za knjigama – ja sam zaljubljenik u čitanje. Danas djeci recite riječ lektira i svi se panično razbježe. Dobro je znati strane jezike, ali mislim da je hrvatski jezik jako bitan, a da se isti tako i iskrivljuje. U osnovnoj školi mi curice smo se igrale gumi gumi, a u gimnaziji smo za vrijeme svakog odmora ispitivali jedni druge gradivo.

Naravno bilo je i pubertetskih ljubavi, pisamaca, ali i pisanja zadaće u zadnji tren. Moja Gimnazija Josipa Slavenskog u Čakovcu bila je jako stroga i zahtjevna, ali nije mi žao, i moja kćer ju je pohađala. Mislim da imam dobru opću kulturu, a posebno su mi dobro ležale povijest i književnost” – zaključuje Sanja (62) iz Čakovca.