Lucija (67): "Skupljam flaše, nemam dovoljno ni da kupim kruh"

Gospođa Lucija (67) jedva spaja kraj s krajem. Često nema ni za kruh. Živi u kući sa sinom koji je tri godine bio na bolovanju. Skuplja boce kako bi preživjela, jer od muževe naslijeđene mirovine to ne može.

Ova 67-godišnjakinja iz Belišća nikada nije radila pa danas prima muževu mirovinu. Gospođi Luciji muž je umro nakon dvije godine borbe s bolešću. Ima četvero djece; jednu kćerku koja ima petoro djece, još jednu kćerku koju nikada ne viđa jer živi u Austriji i dva sina. Živi sa sinom koji je tri godine bio na bolovanju, sve donedavno.

“Nisam radila nikad, imam mirovinu od muža. Evo idem kući, bila sam malo tamo u Konzumu, nisam ništa kupovala. Jedna mi je kolegica dala dvije krafne i tako. Snalazim se svakako. Neka bude tako kako je, to je Božja sudbina. Inače idem po placu, kupim flaše i budem kod kuće, spremam kuću za sina. Jedino on i ja na svijetu.

Nemam novca, nemam ni da kupim kruh, imam samo jedno pet kuna. Nemam ništa. Imam jednu kćerku kod mene. Mojeg striku pomagala i ostala joj kuća, ima petoro djece. Super nam je ovako kad se vidimo. Imam dvije kćerke i dva sina. Četvero ih imam. Čudne neke stvari. Moraš se probijati svakako”- tužno nam priča gospođa Lucija.

Kaže nam kako se kćerka koja živi u Austriji udala za dobrog mladog čovjeka, ali da ju nikad ne viđa. Rekla nam je kako joj je sin jako bolestan i kako je i sam u problemu jer ima kredit, kćerku i kako se rastao. Bio je tri godine na bolovanju.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Možda im se smiješi neka ljepša budućnost. Sretno nam je kaže da je sin ponovno počeo raditi. Gotovo cijela mirovina joj je do sada odlazila na njega. Njegova bolest ju je podsjetila na to kako se njezin muž dvije godine borio s prostatom. No, sada je ružno, nada se, iza njih.