Ivan (65):"Imam volje, imam srca, imam misli, ali nemam snage"

Umirovljenik Ivan radio je u banci i bio je dragovoljac u Domovinskom ratu. Unatoč mnogim nedaćama, on i dalje pokušava uživati. Ostao je bez kuće, ali još uvijek ima imanje u Josipdolu na koje rado odlazi sa svojom ženom. Prisjetio se svojih ratnih dana te se pita zašto se uopće borio.

Ivan (65) umirovljenik je narušena zdravlja. Htio bi raditi mnogo toga, no može jedino skupiti snage kako bi otišao u šetnju sa svojim kućnim ljubimcem. Povremeno ode na imanje u Josipdol, ali on ga sam više ne može održavati te to radi uz pomoć svojih prijatelja. Osvrnuo se na situaciju u kojoj se nalazi te je rekao da se ne bi borio u ratu da je znao za što će se boriti i da bi otišao u Njemačku sa svojom obitelji. Unatoč svemu tome on i dalje vidi nadu u mladim ljudima koji dolaze na vlast.

Dosta mu je doktora i želi uživati

“Radio sam u banci 35 godina. Bio sam i vojnik. Prije mirovine sam se boćao, igrao mali nogomet, onda su mi slomili nogu i prestao sam s time. Sada u mirovini uživam. Financijski i zdravstveno je teško, ali, generalno, dobro. Više nisam sposoban raditi ono što sam mogao kao mlađi. Puno je toga nestalo. Ujutro se ustanem, imam mopsa Apija, s njim šećem. Svako jutro šećemo i svaku večer. To mi je jedina zanimacija. Imanje veliko imam u Josipdolu, u Lici. Sto šljiva imam samo. Kako ću ja to obrađivat’? Ne mogu sam raditi, mogu samo nadgledati. Drugi mi pomažu. Pozovem prijatelje i oni obrežu koliko mogu, poslije oberu i dobro. Imam volje, imam srca, imam misli, ali nemam snage. Ja, s 35 godina, kad sam otišao u rat, nikad nisam bio kod doktora. Sada, oni mene vuku po tim glupostima doktorskim. U drugom mjesecu sam naručen za sedmi. Ja želim vidjeti rezultate da znam od čega da se liječim, a ne ovako.” – kaže gospodin Ivan.

Kada mu dosade doktori i grad, sa ženom i svojim mopsom, Apijem, ode na imanje u Josipdol. Od tamo do Senja, starom Ličkom cestom, imaju 45 minuta vožnje te tamo povremeno idu na kupanje. On i njegova žena nisu više za to, kaže. Lagano se umore. Ako ne odu u Senj, u blizini kućice na imanju, napune dječji bazen vodom kako bi uživali te se rashladili. Najdraže tamo mu je čisti zrak, kaže. Cilj mu je sada uživati koliko god mu primanja i zdravlje dopuštaju.

Izrazio je nezadovoljstvo uzrokovano svojom financijskom situacijom

Stipe (72): „Stanje je takvo da bi nasred trga vrištao“

“Imam kombinirano civilnu i braniteljsku. Smatram kako sam zaslužio više. Sada, za Svetog Antu, bio sam na komisiji. Kada sam čuo što su mi rekli, otišao sam u crkvu i pomolio se Bogu. Katolik sam, uvijek sam radio sve što bolje sam mogao, no, međutim, tako je kako je. Ja sam se borio za ovu državu Hrvatsku, i moj pokojni otac isto se borio. Ženu i djecu sam, dok smo imali novaca, maknuo iz Osijeka da ne bi stradali jer je bubanj bio. Bio sam dragovoljac i prvi vod, prva četa, prvi bataljon, 106. brigada. Nije bilo ništa teže nego kad su mi se žena i djeca trebala vratiti u bubanj jer nismo imali novaca. Jedno je biti sam i ne brinuti, drugo je kad se bojiš za familiju. Malo po malo je i žena završila u 106., ali drugi vod. I sad, oni koji nisu bili nigdje, dobili su činove po vezi, a ja, koji sam bio u rovu i bojao se za ženu, Ivana i Tomislava, nisam ništa dobio.” – govori umirovljenik Ivan.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Poslije je radio u banci za kompjuterom, kaže. On i još petoro ljudi dobili su otkaz kada je došlo do centralizacije banke, kada je sve otišlo u Zagreb. Primao je 1300 kn socijalne pomoći s biroa. Namirio je nekako sinove te je, još uvijek, redovito otplaćivao kredit dok je mogao. Poslije se pokušao nagoditi s bankom da mu rata bude manja, ali bezuspješno. Išao je na sud, no banka ga je ipak ovršila. Ostao je bez kuće.

“Hvala Bogu pa smo konačno izabrali mlade i sposobne ljude”

“Da sam znao da se borim za toliku korupciju, ne bih se uopće borio. Pokupio bi ženu, djecu i otišao za Njemačku. Osijek je bio drugi u Jugoslaviji i prvi u Hrvatskoj po industriji. Već nakon prvih godinu dana što je Hrvatska bila Hrvatska, korupcija je sve pojela i industrija je propala. Osijek je prazan. Nestale su Šibicara, Pivovara, Mobili… Neću dalje, imao sam moždani pa se malo teže prisjećam. Ali, lijepo je ovdje u Osijeku, svaka čast. Hvala Bogu pa smo konačno izabrali mlade i sposobne ljude. Ne znam jesu li korumpirani, ali hoće dobro za Osijek. I to je jako dobro. Evo, pruga, gdje prolazi tramvaj se sada obnavlja.”- zaključuje gospodin Ivan.