[18.12.] Preminuo Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena

Dobriša Cesarić rođen je u Požegi, 10. siječnja 1902. godine. Preminuo je na današnji dan 1980. godine u 78. godini života. Čak i oni koji nisu redovno čitali lektiru ni pretjerano voljeli poeziju, sjetit će se Cesarićevih stihova: ‘Gle malu voćku poslije kiše, puna je kapi pa ih njiše…’.

Dobriša Cesarić rođen je u Požegi, 10. siječnja 1902. Preminuo je na današnji dan 1980. godine u 78. godini života. Djetinjstvo, kao i kasnije osnovnoškolske i gimnazijske dane, proveo je u Osijeku. 1916. obitelj seli u Zagreb, gdje mladi Dobriša uspješno završava gimnaziju te upisuje studij filozofije. Prilično je zbunjen u velikom gradu, ne zna kamo bi krenuo. Umjetničke sklonosti odvode ga u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Htio je postati kazališni redatelj. Dvije je godine radio volonterski, ali će i od toga dignuti ruke. Zatim je bio Knjižničar u Školi narodnog zdravlja, da bi poslije Drugog svjetskog rata dugo godina bio urednik u izdavačkom poduzeću Zora. 1951. primljen je za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Prvi pjesnički koraci

Još dok je boravio u Osijeku, kao četrnaestogodišnji dječak, napisao je svoje prve stihove, pjesmu „Ja ljubim“. U svojoj osamnaestoj pjesmom „Buđenje šume“, ući će u hrvatsku poeziju na velika vrata. Za prvu zbirku pjesama „Lirika“ objavljenu 1931. godine, tada još mlad i relativno nepoznat pjesnik dobio je nagradu JAZU. Redakcije su počele davati prostor njegovim pjesmama, a nerijetko se događalo da je i protiv njegove volje pjesma otišla u tiskak, kao na primjer „Slavonija“, koju je Ivan Goran Kovačić, tada urednik kulture u novinama, slučajno našao među njegovim rukopisima i objavio.

Cijeli je život ostao izuzetno samozatajan. Gotovo ga je bilo nemoguće nagovoriti na novinski intervju. Govorio je: „sve što vas zanima možete pronaći u mojim je stihovima“. No, nije on bio grub prema novinaru. Ne, Cesarić bi se našao u sto muka kada je novinara trebalo odbiti. A bio je sklon s novinarom razgovarati do u kasnu noć, dati mu da što god hoće, ali samo neka ne viri u pukotine njegove „intimne pjesničke radionice“.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Na pitanje koja mu je njegova pjesma najdraža, ogovarao bi kako su mu sve jednako drage, istrošenom metaforom — kao roditelju djeca. No, zamislivši se, počinjao bi lagano i tiho kazivati:

„Tiho, o tiho govori mi jesen:

Šuštanjem lišća i šapatom kiše,

Al zima srcu govori još tiše.

I kada sniježi, a spušta se tama,

U pahuljama tišina je sama.“

Nesretan i usamljen

Ipak, bio je nesretan čovjek, nije se htio povjeravati nikome, ni prijateljima, ni svojoj „nesuđenoj ljubavi”, njega je podgrizala neka – kako je znao govoriti – tajanstvena bol kojoj nije znao ishodišta i utoka. Preobrazila se u njegovo odbijanje života kao takvog. Počeo je mnogo piti. Odlučio se na samoubojstvo, pokušao je, bio je na samoj ivici smrti, i kada su ga nekako u zadnji tren spasili, napustio je alkohol. Međutim, on je suicid pokušavao nekoliko puta, a jednom je prilikom, opet u jednoj od svojih teških kriza, došao i Krleži s namjerom da mu ostavi svoje pjesme na posmrtno čuvanje.

Pjesme su mu prevedene na mnoge svjetske jezike. Preminuo je 18. prosinca 1980. u Zagrebu, u svojoj 79-oj godini. Dugo je bolovao od dijabetesa i vrlo teškog oštećenja jetre. Podnosio je te nevolje stoički, nikoga ne opterećujući svojim tegobama. Pjesme su mu prevedene na mnoge svjetske jezike.