[29.12.] Preminuo Miroslav Krleža, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. stoljeća

Vladimira Paleček
29. prosinca 2017.
Vremeplov
A- A+

Nakon gotovo osamdeset godina, Krležini su romani i priče nevjerojatno svježi, društveno kritični te društveno i politički aktualni. Hrvatski Leksikografski zavod nosi njegovo ime, a po kvaliteti izdanja ravan je najvrednijim svjetskim enciklopedijskim institutima, te čini – uz Maticu, Akademiju i Sveučilište – glavne kulturne institucije hrvatskoga naroda.

Miroslav Krleža / enciklopedija.hr

Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu, 7. srpnja 1893. u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnog statusa. Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu a potom vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči Prvoga svjetskog rata – pod utjecajem jugoslavenske integralističke ideologije – bježi u Srbiju. Vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji prekida 1913. te preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci.

Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljava Brusilovljevu ofenzivu. Na bojištu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slaboga zdravstvenog stanja, te objavljuje prve književne i novinske tekstove.

Fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom

Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost. U to je doba, gotovo do Radićeva ubojstva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini, Andrić…). Već je potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća dominantan lik u književnom životu države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike, publicistika, novelistika) objavljuje u 30-ima, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama.

Približavanjem Drugoga svjetskog rata Krležina vjera u komunizam opada, dijelom zbog averzije prema kanonima soc-realizma koji su postali obvezatnima u razdoblju zreloga staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, kao i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim političkim opcijama, Drugi svjetski rat dočekao je usamljen i posvađan s prijašnjim sudruzima iz komunističke partije, koji su ga ipak željeli za potpredsjednika AVNOJ-a. Nakon proglašenja NDH kulturni ataše talijanskog veleposlanstva u Zagrebu nudi mu propusnicu za Italiju, no on to odbija kao što odbija i odlazak u partizane jer mu je svejedno, kako kaže „hoće li ga ubiti „Dido ili Đido“ (Eugen Dido Kvaternik ili Milovan Đilas).

“Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”

Vlasti NDH u cilju svenarodne pomirbe nudile su Krleži razne funkcije, no on ih je sve odbio. Za vrijeme rata nekoliko puta sklonio se kod liječnika Đure Vranešića koji je mučki ubijen u čistkama novoga komunističkog režima i kojega ni Krleža nije uspio spasiti. U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, jedinu “jugoslavensku” instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. Godine 1967. potpisuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”, nakon čega je morao dati ostavku na položaj u Centralnom komitetu SKH, nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam” izražen, navodno, u tom dokumentu. No bez njegove bi podrške Deklaracija bila teško ostvariv projekt; Krleža je ipak bio osobni prijatelj Josipa Broza Tita, te je predstavljao rijetku osobu koja je mogla socijalno “preživjeti“ kritiku moćnog Vladimira Bakarića protiv potpisnika Deklaracije, kritike koja je većinu potpisnika stajala socijalne degradacije.

U doba Hrvatskoga proljeća simpatizirao je zahtjeve “proljećara”, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret. Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. Preminuo je u Zagrebu, 29. prosinca 1981., nekoliko mjeseci nakon supruge Bele s kojom je bio u braku gotovo 30 godina.

Iza Krleže su ostala brojna djela, njih 80-ak, koja predstavljaju vrhunac domaće književnosti: “Zastave”, “Tri simfonije”, “Balade Petrice Kerempuha”, “Gospoda Glembajevi”, “U agoniji”, “Banket u blitvi”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Na rubu pameti”, “Kraljevo”, “Vučjak”, “Leda”, “Aretej” i mnoga druga.

Ovako je pisao Krleža:

„Sve je u životu podređeno dubljim zakonima prirode što ih nauka u posljednje vrijeme zove “prirodnim zakonima”: zašto, na primjer, buterbrot pada uvijek na onu stranu koja je namazana maslacem a nikada obratno? Slučaj? Ne! Zakon. Svemirski zakon. Ili: zašto se dim lokomotive povija uvijek na onu stranu na kojoj čovjek promatra krajinu iz jurećeg voza? To su, vidite, pitanja na koja nema odgovora, jer su to problemi sasvim nejasni, čak – moglo bi se reći – i neobjašnjivi, a ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pak ako se netko uzrujava zbog ljudske gluposti, ne će biti ni sam baš pretjerano nadaren umom.“

„Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.“

„S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo.“

[29.12.] Preminuo Miroslav Krleža, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. stoljeća
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap