Zdravko (67): Život je proveo u službenom Stojadinu, a Kiki i Peki danas su mu najbolji prijatelji
Gospodin Zdravko je proputovao cijelu Europu zahvaljujući poslu. Na svojim putovanjima imao je razne anegdote. Sada živi mirno s golubom Kikijem i psom Pekijem.
Zdravko(67) i Peki na kavi u Belišću
Barbara Jurišić/Mirovina.hr
Većinu svog radnog vijeka umirovljenik Zdravko proveo je u servisnoj službi koja se bavila održavanjem i popravljanjem strojeva za proizvodnju plastike i preši za gumarstvo. Stalno je išao na terene i proputovao je cijelu Europu. Sada živi miran život sa svojim kućnim ljubimcima i vrijeme provodi tako što ide u šetnje i na kave sa svojim psom Pekijem.
Život proveo u službenom crvenom Stojadinu
“Star sam kao Biblija, ali se osjećam mlado, što mene briga?
Završio sam elektrotehniku u Osijeku. Zaposlio sam se u Kombinatu, nigdje drugdje nije bilo posla. Svi su iz Belišća, zapravo, barem malo radili u Kombinatu. Nekih 5 godina sam radio na energetici. Bio sam i na omladinskoj akciji Sava ’82. Kopali smo kanale za cijevi u toplani. S poslom sam išao svugdje po terenima” – priča nam 67-godišnji gospodin Zdravko.
Naš sugovornik nam govori kako nema gdje nije bio. Dok je radio u energetici, obišao je cijelu bivšu Jugoslaviju, većinom je bio u Sloveniji, Švedskoj, Rusiji. Kada je prešao u servisnu službu tvornice strojeva za proizvodnju plastike i preša za gume prošao je i ostatak Europe. Govori kako je proveo život u službenom crvenom Stojadinu jer samo da bi došao do Ohrida koji je bio udaljen 1001 km od točke polaska, trebalo mu je 14 sati. Odlučio je s nama podijeliti jednu anegdotu za koju govori kako se, još uvijek, smije sam sebi.
“Izbacio sam kontakt, stavio u ler i polako, na kočnici, dolje”
“Svako putovanje je imalo nešto svoje. Jednom sam gledao kartu, nova autocesta u Bosni, uz granicu sa Srbijom. Došli smo na kraj puta i stijena pred nama. Nema ceste više i gotovo. Na karti ima ceste. Ne možemo nikud, a iza nas išli Švabe valjda na godišnji. Oni mislili da mi znamo cestu, a mi kao slijepci. Oni išli Mercedesom, mi stojadinom. Ja pored ceste vidim vododerinu nizbrdo. I ja kažem kolegi: “Stevice, ja ne idem 200 km nazad.”. Na kraju vododerine, koja je oko 4 ili 5 km, neko selo. Izbacio sam Stojadinu kontakt, stavio u ler i polako, na kočnici, dolje. Za nama, opet, Mercedes. Rek’o “Kud ćete vi, još ćete ostati visiti na nekom kamenu”.
Stojadin je barem visok, a Mercedes i dugačak i nizak. Spustimo se mi, preznojeni od straha i od svega, sjednemo u gostionu na kraju sela se osvježiti, Nijemci skupa s nama. Gazda gostione, srednjih godina, kaže: “Ja sam u ovom selu rođen, ali nikada nisam vidio da je netko ušao u selo s te strane. Ovo ću cijelom selu pričati, imate besplatnu rundu” – prisjeća se gospodin Zdravko.
Najbolji prijatelji su mu njegovi ljubimci
U mirovini sada su mu hobiji šetanje njegovog psa Pekija i povremeno ispijanje kave. Prije Pekija je imao Oli koja je 13 godina bila s njim. Kaže da su ju svi u Belišću znali. Na koljenu mu je uginula, kaže da je jako tugovao za njom. Ali nije mogao biti sam, nije imao s kime pričati. Na internetu je vidio Pekija i odmah sve dogovorio i s prijateljem otišao po njega. Kaže da se Peki jako brzo prilagodio.
“Ujutro kad se probudim, prvo Pekiju dam energetsku pločicu. Onda ja odem obavim što ujutro moram, očistim stomu, vrećicu i slično. Dam golubu Kikiju njegovo jer ako njemu ne dam prije nego Pekiju, onda je to fešta. To je ljubomora velika. Onda Peki mora sa mnom doručkovati što i ja” – govori nam mazeći Pekija.
Inače, goluba Kikija je gospodin Zdravko pronašao slomljenog krila i odveli su ga veterinaru. Trebalo je mjesec dana da mu krilo zaraste i naš sugovornik ga je pustio kad je to bilo gotovo. Kiki se vratio za tri dana na prozor gospodina Zdravka i nije htio otići. Njegova nećakinja je onda kupila najveću krletku koju je mogla pronaći i Kiki je tako ostao kod gospodina Zdravka.
