Umirovljenik Tomislav prisjetio se vojnog roka u JNA: ‘Gledanje Dnevnika bilo je obavezno’
Obvezni vojni rok, u trajanju od dva mjeseca, ponovno se uvodi u siječnju 2026., nakon što je ukinut 2008. godine. Razgovarali smo s umirovljenikom Tomislavom (62) koji nam je ispričao kako je to izgledalo u vrijeme bivše države, kada je vojni rok u JNA trajao godinu dana. Od šišanja ‘na nulu’, života u uniformi, pridržavanja, ali i izbjegavanja pravila do patroliranja granicom. Donosimo priču o služenju vojnog roka u Jugoslaviji – vremenu kada je bio obavezan za sve mladiće, što ga čini iskustvom koje dijele brojne generacije.
Vojnici | Foto: Pexels
Temeljno vojno osposobljavanje, odnosno obvezni vojni rok ponovno bi trebao krenuti u siječnju 2026. godine, nakon što je ukinut 2008. Vojni rok će trajati dva mjeseca, a oni s prizivom savjesti će morati odraditi civilnu službu u trajanju od tri ili četiri mjeseca, a više o tome pisali smo ovdje. Razgovarali smo s umirovljenikom Tomislavom (62) o tome kako je vojni rok izgledao u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) u bivšoj državi.
Tko je imao vezu, služio je bliže kući
Na obvezni vojni rok upućuju se mladići u kalendarskoj godini kada navrše 19 godina, a Tomislav nam priča da je slično bilo i u JNA. Naime, njemu je vojni rok krenuo 1981. godine, malo prije nego što će navršiti 19 godina. U to vrijeme vojni rok je trajao 12 mjeseci, odnosno godinu dana, ali dalje u prošlosti se služilo i po dvije godine.
– Tko je završio srednju školu je bio na rasporedu da ide na služenje vojnog roka. Osim onih koji su upisali fakultet, oni su išli nakon završetka fakulteta. Ja sam išao na služenje u Titov Veles u Makedoniju. Ako je netko imao veze, mogao je završiti bliže svojoj kući, ali u pravilu se slalo dosta dalje, kazao nam je Tomislav koji je rodom iz Orahovice.
‘Šišaj koliko hoćeš’
Osim što je bila praksa da se na obuku šalje na drugi kraj Jugoslavije, također je bilo uobičajeno da na obuku dolaze ročnici iz svih dijelova Jugoslavije, a šanse da na obuci bude netko poznat su bile veoma male. Po dolasku na obuku među prvim obavezama je bilo preuzimanje uniforme, a civilna odjeća, odnosno ‘civilka’, kako kaže Tomislav, se paketom slala kući. Uniforma se nosila cijelo vrijeme, tijekom obuke, u slobodno vrijeme, u odlasku do grada, a čak i za vrijeme godišnjeg. Naime, svi su ročnici tijekom vojnog roka imali pravo na 15 dana godišnjeg. Kad bi se rok približavao kraju, tada su roditelji natrag slali civilku. Zatim, kao i u svakoj vojsci – šišanje.
– Među prvim stvarima je bilo šišanje. Dolazili su ljudi svakakvih frizura, a tamo smo svi imali iste. Onaj tko je govorio ‘pazi, pazi’ onda su ga namjerno ošišali bezveze. Ja sam to znao i rekao sam ‘šišaj kako hoćeš’ i lijepo su me ošišali, ispričao je Tomislav i dodao da je osim redovnog šišanja za održavanje frizure, obavezna bila i uredna brada, odnosno obrijana.
– Kad je bilo postrojavanje ujutro ovi koji su imali jaku bradu morali su se redovito brijati. Dođe zapovjednik i povuče zapešćem po bradi i samo kaže ‘ostav’ kada bi netko imao predugačku bradu i onda si išao se obrijat i dobio si par minuta za to.
Radni dan vojnika sličan kao i za nadolazeće generacije
Buđenje je bilo oko 6 sati ujutro, zatim je nakon jutarnje higijene slijedilo postrojavanje, tijekom kojeg se provjeravala urednost ročnika, ali i soba. Nakon toga se išlo na doručak, a onda bi kretala vojna obuka. Zatim ručak, pa nastavak vojne obuke i nakon večere slobodno vrijeme. Veoma slično je MORH predstavio kako će izgledati radni dan ročnika koji iduće godine kreću na vojnu obuku. Pitali smo umirovljenike što misle i vojnom roku, što su rekli čitajte ovdje.
– Kroz dan je bila obuka pješadijska, hodanje, desetina ili vod u obrani, rastavljanje i sastavljanje puške, baratanje s bombom i tako dalje. Ako je netko bio pješadija išao je na obuku za pješadiju, ako je netko bio na topovima za topnika, tenkist… Redovna obuka je najdugotrajnija za pješadiju i to bi trajalo 6 mjeseci i onda prekomanda, kazao nam je Tomislav koji je bio u pješadiji.
Gledanje Dnevnika bilo je obavezno
Tomislav nam priča da je u spavaonama spavalo po 20-30 ljudi, otprilike veličina jednog voda. Kreveti su bili na kat, te bi u prosjeku bilo oko 15 kreveta. Svatko je imao jedan limeni ormarić, ‘kazeta’, u kojem je bila svečana odora i sve higijenske potrepštine koje su uvijek morale biti uredno složene zbog jutarnje kontrole. Sve prostore koje su koristili morali su sami i čistiti – WC, hodnik, sobe. Postojala su i dežurstva za čišćenje. Svaku večer je bilo obavezno gledanje Dnevnika na televizoru.
– Morali smo gledati Dnevnik obavezno. Dolazio je dežurni koji bi nas prebrojio pa bi pokrivali ako nekog nema. Samo kažeš dežurnom da ga je potjeralo na WC ili tako nešto, prisjeća se Tomislav.
Kartanje nije bilo dozvoljeno, ali slobodno vrijeme se kratilo nogometom, košarkom, stolnim tenisom, šahom, čitanjem novina i slično. Tomislav nam kaže da iako su bili iz različitih dijelova Jugoslavije nije bilo problema u razumijevanju.
– Albanci su uvijek govorili da ne znaju, ali bez problema bi se na kraju sporazumjeli. Jedino je neke mučila ćirilica, ni ja je nisam dobro čitao kad sam tek došao. U početku kad gledaš strani film s titlovima i pročitaš od prvog reda polovicu, a u drugi ni ne stigneš. Ali ako se trudiš kroz mjesec, mjesec i pol naučiš dobro. Tamo sam vrhunski naučio ćirilicu pa sam mogao i čitati makedonske novine. Tko je bio zainteresiran, kroz mjesec dana je savladao ćirilicu, kazao nam je Tomislav.
Posjete kao ‘karta’ za izlazak do grada
Kao što studenti koji odlaze na studij u neki dalji grad dobivaju pakete od roditelja, tako je bilo i tijekom služenja vojnog roka. U pravilu su se slali paketi s hranom koja se ne kvari, poput suhomesnatog, pekmeza i slično, ali alkohol se nije smio slati. U vojarni je postojala i svojevrsna kantina u kojoj se moglo kupiti oko 30-ak artikala.
– To su bile najosnovnije sitnice poput žvaka, higijenske potrepštine, paštete, mesni naresci i tako. A kad bi došao paket od doma, morao si do dežurnog oficira i ako je bio loše volje rekao bi ‘otvaraj da vidim što ima’, a ako je bio dobre volje ne bi ništa provjeravao, kaže nam Tomislav.
Vikendima se moglo do grada, ali ne svaki vikend i ne oba dana u vikendu, a za to se gledalo i ponašanje.
– Neki nisu išli van jer nisu imali love, ovisi bi li im poslali od doma. Dobivali smo mi neku plaću, ali ne znam bi li to u današnje vrijeme bilo 10 eura. Totalno beskorisna cifra. Ja sam bio dobar s tipom iz Kragujevca, a to nije daleko od Titovog Velesa i njemu su roditelji dolazili jednom mjesečno. Onda kad bi mu dolazili u posjet, on bi u pismu napisao da kad dolaze zovu i mene, baš po imenu. Pa bi onda njegova mama kad bi dolazila rekla da je došla u posjet meni, a njegov tata bi rekao da dolazi njemu i tako bi se izmjenjivali svaki mjesec. Pa sam na tu foru mogao izaći do grada. Bili bi zajedno par sati, otišli na ručak, popili piće i onda bi se vratili, ispričao nam je Tomislav.
‘Hrana je bila bolja kad smo sami kuhali’
U vojarni gdje je Tomislav služio vojni rok bilo je puno ljudi pa su jeli u smjenama, ali nisu uvijek bile iste. Oni koji su bili u prvoj smjeni bi uglavnom prošli nešto bolje. Tomislav nam priča da nije previše izbirljiv i da mu je hrana bila u redu te da je to nešto na što se navikneš. Nakon osnovne obuke koja je trajala šest mjeseci slijedila je prekomanda. Tomislav je tada poslan na karaulu u gradić Delčevo uz granicu s Bugarskom i kaže da je tamo hrana bila puno bolja.
Naime, tamo su sami kuhali – ili neki priučeni kuhar koji je prošao neki tečaj ili je završio takvu školu ili bi se pak netko od njih javio za tu dužnost. S obzirom na to da je Tomislav prošao osnovnu obuku pješadije, išao je na granicu, odnosno karaulu. Međutim, ako je netko bio primjerice mehaničar, on bi išao bi išao popravljati kamione. Ako je netko bio u inženjeriji, oni bi bili zaduženi za mostove i tako dalje.
– Na karauli smo imali obavezu šetati uz državnu granicu. Duž granice su postojali granični kameni koji su imali brojčane oznake. Bio je dnevni raspored da si dežuran naprimjer na liniji od kamena 385 do 389 i morao si taj dan pušku na rame i hodati ugaženom stazom od kamena do kamena, kaže Tomislav.
Nagrade, kazne i odbrojavanje do odlaska
Ako je netko bio jako dobar vojnik, mogao je dobiti značku primjerenog vojnika, ali Tomislav nam kaže da je to u realnosti bilo jako rijetko. No, oni koji su dobili takvu značku dobili bi za nagradu određene dane godišnjeg ili bi im se za toliko dana skratilo služenje vojnog roga. Ako se netko baš jako nedolično ponašao, što je uključivalo tučnjavu, neku goru uvredu ili govorenje protiv Tita i partije, mogao je završiti u pritvoru. Iako je alkohol u vojarni bio zabranjen, nije bilo rijetko da ga netko prošverca.
– Jedino ako te ulove da si pijan bi te pozvali na kaznu i odgovornost. Isto tako, nije se smjelo u grad bez dozvole. Trebalo je proći KPS – kontrolna prolazna stanica. Tamo si prolazio i ako je stražar bio neki tvoj onda samo kaže ‘okreni se da te ne vidim’ ili mu doneseš pivo, konjak da te pusti i ne zapiše i da ne dobiješ kaznu, prisjeća se Tomislav.
Nitko nije bio tužan kad se bližio kraj vojnog roka, dapače, svi su odbrojavali, kaže nam Tomislav.
– Vikalo se ‘sitnooooo 003’, to je značilo još tri dana do kraja, ili 010, to je deset dana. Nitko lud nije bio da žali što je gotov vojni rok, ispričao je Tomislav.
Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.
