Prag rizika od siromaštva: Čak 80 posto umirovljenika ima manje mirovine
Skoro 40 posto osoba starijih od 65 godina je u riziku od siromaštva. Rizik se penje do 65 posto za samce. Čak 80 posto mirovina je ispod praga.
13:01 56.75 min 24.03.2026

Stevo Pažur brine o kornjačama u sisačkom Domu za starije Foto: J. GrgurićIMirovina.hr
Stevo Pažur u Domu za starije i nemoćne osobe Sisak živi posljednjih sedam godina. Doselio je sa suprugom koja je nakon teške bolesti preminula, nakon čega se poželio vratiti u njihovu obiteljsku kuću. Ipak, bližnji su ga uspjeli odgovoriti od te ideje pa je ostao. I nije požalio. Sklopio je divna prijateljstva, obitelj ga svakodnevno posjećuje, uključen je u broje aktivnosti i rado putuje na izlete. No, ono što Stevu najviše veseli krije se u atriju Doma, a nije skulptira “kupačice” akademskog kipara Ivana Findrika.
Rajska oaza ispunjena zelenilom trajno je stanište dviju kornjača o kojima unazad dvije godine svakodnevno brine junak ove naše priče. Nakon doručka donese im malo kruha, svježom vodom napuni njihove bazene, navodnjava okoliš i ono najvažnije – druži se i razgovara s njima. Koliko su jedni drugima prirasli srcu, najbolje govori mirnoća ovih životinja kada ih primi u ruke. A one mu se razvesele čim po dolasku začuju njegov glas.

Sastavni dio brige je i punjenje kornjačinih bazena vodom Foto: J. GrgurićIMirovina.hr
“One su tu otprilike koliko i ja. Vidio sam da se nitko s njima neće baviti pa sam krenuo sam, iz ljubavi prema životinjama. Ne znam kako su se ranije snalazile. Vidite i sami da su se na mene i te kako naučile, doslovno mi jedu iz ruke. Imena im nisam dao, ali ih zovem ‘mile i drage’. Iako ovdje imaju sve što im je potrebno, ipak mislim da se dosta pate u odnosu kako bi im bilo u divljini, jer sigurno da im nedostaje bilja, kukaca i glisti. Fascinira me kako spavaju zimski san već od jeseni i interesantno je da se ne smrznu u toj vodi koja se potpuno zaledi. I onda na proljeće ožive, negdje u ožujku” – priča nam 86-godišnji Stevo Pažur.

Kornjače koje krase atrij Doma vesele se Stevinu glasu, ali i kruhu Foto: J. GrgurićIMirovina.hr
Na svoje ljubimice pogled ima i iz sobe čiji balkon gleda na atrij. Kćeri ga stalno posjećuju, a često dođu po njega pa odu nekamo skupa. Životom u domu iznimno je zadovoljan, jer je i društvenjak po prirodi. Ipak, kavicu uz karte najradije pije u sobi u društvu prijateljice Marice Čunčić.
“Poznajemo se već godinama, njezin muž je sa mnom išao u ribe. Kada je stigla u dom nakon mene, nije nikoga poznavala i lakše joj se bilo uklopiti uz nekog poznatog. Mogu reći da smo prijatelji, idemo zajedno na izlete, na ručak, kartamo… Jako je važno imati nekoga s kime ćete si međusobno pomagati, nekoga tko će vam skuhati čaj kad ste bolesni, s kim možete popričati. Kada smo na kupanju u toplicama, onda si pazimo na stvari i novce dok se onaj drugi kupa. Nema tu obaveze, svatko ima svoju sobu i svoj ritam” – otkriva nam ovaj Slavonac rodom, jedan od devetero braće i sestara u obitelji.
Ipak, sjećanja na pokojnu suprugu koju je upoznao u Vinkovcima i dalje su više nego živa. Kako i ne bi bila kada su u braku proveli preko pola stoljeća. Njihova ljubavna priča počela je sasvim slučajnim poznanstvom prilikom posjete sestri. Nakon samo jednog susreta uslijedilo je sviđanje pa pokoje ljubavno pismo, a vrlo brzo i prošnja. Započeli su od nule, a obiteljsku kuću, koju Stevo i danas obilazi, sagradili su sami u roku tri godine. Vrt, domaće životinje i dobar posao u Željezari, uz podizanje dvije kćeri, činili su jedan uistinu ispunjen obiteljski život.
Stevo je umirovljenik od davne 1982. godine, a u mirovinu je otišao sa 49 godina života i 40 godina staža, sve zahvaljujući ranom početku rada na poljoprivredi te kasnije beneficiranom stažu od dodatna tri mjeseca za svaku od 28 godina provedenih u čeličani nekadašnje sisačke tvornice Željezara.
“Počeo sam rano kao poljoprivrednik za što sam završio onda i školu. Radio sam to do vojske i bio poslovođa, vratio se i onda su me roditelji htjeli dati u srednju poljoprivrednu, ali nisam htio. Plaća je bila jako slaba, svega 3.000 tadašnjih dinara, a radilo se od jutra do mraka. Došao sam u Željezaru gdje mi je prva plaća bila trostruko veća, a onda se dalje povećavala. Probio sam se na utovar i istovar, potom u livnicu pa kod elektro peći i kasnije se kvalificirao u srednjoj tehničkoj te završio u čeličani” – priča nam Stevo.
S mirovinom od današnjih 4.010 kuna vrlo je, kaže, zadovoljan. Za dom izdvoji oko 2.422 kune, a ostatak rasporedi na izlete i sitnice.
Sjećanje na herojski grad: Kako su nastali vukovarski Vodotoranj i Borovo Naselje?
11:15 126 d 18.11.2025