“U mirovini si mogu priuštiti više, ali samo zahvaljujući pomoći sinova i braće”

Jasmina Grgurić
6. rujna 2019.
Priče
A- A+

Tahira Šljivar u mirovini je već četvrt stoljeća i to onoj – invalidskoj. Nije ni čudo kada je jednako toliko radnog staža najvećim dijelom provela u Sisciji, gdje posao nipošto nije bio lagan, ali su plaće u tekstilnoj industriji bile veće nego danas. S dvije mirovine, njezinom i suprugovom, nekako ide, ali mora i toplica ne bi bilo da nije sinova i mnogobrojne braće.

Tahira Šljivar Foto: Mirovina.hr

Tahira Šljivar ima podjednako i radnog i umirovljeničkog staža. Ova 66-godišnja Siščanka u mirovini je već 25 godina. Toliko je i radila, no morala je puno prije vremena u invalidsku mirovinu iz tvornice Siscia gdje je provela većinu radnog vijeka. Radilo se puno, kaže, ali plaća je bila dobra.

Malo na Internet, malo u šetnju

Iako u mirovini već četvrt stoljeća, po godinama mlada umirovljenica i dalje ide u korak s vremenom. Pametni telefon koristi bez problema, ide na Internet, služi se društvenim mrežama, prati aktualna zbivanja, ali sve povremeno i umjereno.

“Istina je da se dosta starijih osoba ne služi Internetom, vjerojatno zato što ne znaju, nemaju vremena ili ne osjećaju potrebu. Meni to koristi najviše za komunikaciju. Važno je biti umjeren – kaže nam gospođa Tahira.

 

Baka je petero unučadi. S obzirom na zdravlje, nema velike obaveze, ali kada god im zatreba – tu je. I u mirovini, naime, ima obaveza.

“Treba rasporediti vrijeme, a nađe ga se i malo za odmor, Internet, televiziju… Ima se posla i u mirovini, kako ne. Navečer odem u šetnju i napravim  jedan krug, to mi je važno za zdravlje” – dodaje ova peterostruka baka.

Biti skroman, zahvalan i ne očekivati previše od drugih

Od njezine i suprugove mirovine, može se živjeti, ali treba dosta paziti. Dodatne sadržaje poput mora i toplica teško je priuštiti si, ali zato tu uskaču djeca i braća.

"Čitam, šećem i s unucima sam. Volim koncerte, a križaljke mi već idu na živce"

“Zahvaljujući njima je moguće i na more i u toplice. Tako je bilo i dok sam radila, pomagali smo uvijek jedni drugima. Braća su pazila na sestre, pored njih se nismo mogli namučiti. Mama je prije smrti rekla sinovima da ne želi da zaborave svoje sestre, da se ne moraju mnogo mučiti u životu. I baš je tako i bilo, a ima već više od 30 godina kako nje nema. Imam četiri brata i dvije sestre, sedmero nas je. Rekli su joj: ‘Mama, i u zemlji ćeš biti mirna, mi ćemo svoje sestre obilaziti i nećemo dozvoliti da se namuče.’ Dobro se slažemo, čuvamo jedni druge cijeli život.

Nikada ne tražim ništa, i kada nemam, ponašam se kao da imam. Ujutro kada se ustanem kažem: Hvala Bogu što mogu na svojim nogama stajati, skuhati si kavu i ne očekivati previše od drugih” – zaključuje Tahira Šljivar.