Razgovarali smo s braniteljima u mirovini: ‘Čamce smo posuđivali, a uniforme kupovali’

Lucija Basa

4. kolovoza 2025.

Priče

A- A+

Ove godine obilježava se 30. obljetnica vojno-redarstvene operacije Oluja, kada je u 84 sata oslobođena gotovo petina zemlje. Razgovarali smo s troje branitelja iz UHDDR-a Krapinsko-zagorske županije koji su sudjelovali u ratu i u oslobodilačkim akcijama. Prisjetili su se svojih početaka, borbi bez opreme i snalaženja na terenu, ali i zajedništva iz toga vremena. Dvoje od njih danas su umirovljenici, a u mirovini im, kažu, ne cvatu ruže.

Hrvatska vojska u Domovinskom ratu | Foto: Željko Gašparović

Ove godine obilježava se 30 godina od vojno-redarstvene operacije Oluja, koja je dovela do oslobođenja preostalog okupiranog teritorija Republike Hrvatske. Olujom je omogućena mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja te su se stvorili preduvjeti za postizanje mira.U toj operaciji je bilo angažirano gotovo 200.000 hrvatskih vojnika. Tada je u samo 84 sata oslobođeno 10.400 četvornih kilometara dotad okupiranog područja ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske. Razgovarali smo s troje branitelja UHDDR-a Krapinsko-zagorske županije o sjećanjima iz Domovinskog rata. Njih dvoje danas su umirovljenici.

‘Nije bilo opreme, od seljaka smo uzimali čamce’

Mario Draganić je imao 25 godina kada je 1991. počeo rat. Bio je pripadnik 149. zagrebačke brigade i doma je imao dijete od godinu dana, a drugo na putu. Obuku je prošao na Sljemenu – za izviđača, a kasnije su bili poslani u Slavoniju.

– Na Sljeme su nas poslali na obuku. Ostali smo tamo dva mjeseca, kao ekipa za obranu Zagreba u slučaju desantnog napada preko Sljemena. U prosincu su nas prebacili u Novu Gradišku. E tamo je već bio pravi rat. Nakon toga smo išli na Kupu, tamo su se znala čuti granatiranja, ali nije baš bilo pucanja. Trebali smo napraviti plan prelaska Kupe. Dobro da se nismo utopili kako je to izgledalo. Nismo uopće imali čamce. Morali smo od seljaka uzimati njihove drvene čamce, ispričao nam je.

Osim čamaca koje su morali posuđivati od mještana, u početku rata nije bilo puno opreme. Mario nam priča kako su se tada snalazili kako su znali.

– I oružje i uniformu sam si sam kupio. Dobio sam uniformu na prugice, istočnonjemačku tenkovsku. To kad pokisneš sve bi se napunilo vodom i bio si težak kao slon. Nije bilo dovoljno opreme. Puno vojske je išlo iz Zagreba, ne možeš opremiti to sve u malo vremena. Zato uzmeš lovu, ideš u butik, kupiš si oružje, uniformu, a gojzerice sam jedino već imao, kazao nam je.

Tomislav Basa i Mario Draganić | Foto: Privatno

‘Ono kaj se sklopilo 1991., to opstaje’

Dok se prisjeća operacija Bljesak i Oluja, Mario kaže kako je taj dio rata bio manje izazovan, jer se već znalo da su jači od protivnika i više nije bilo problema poput nedostatka opreme.

– 1991. je bio problem kad nismo imali oružje, ni ljude, ni ništa. To je baš bilo gadno, ali kad je bila Oluja, Srbi su već znali kaj ih čeka i bili su spremni pobjeći. Priprema je dobro odrađena i puno vojske je angažirano. Jedino smo mi oko Petrinje imali malo problema, tamo je bilo dosta Srba. Ali onda smo se malo pregrupirali i uozbiljili i dobro je prošlo. Osim toga, popunili su nas klincima koji su se malo prepali prvi dan, ali kad je sve krenulo i kad su Srbi krenuli bježati onda ih je udario adrenalin i nije više bilo straha, nastavlja Mario.

Iz ratnih dana Mario se sjeća da je zajedništvo u to vrijeme bilo jako izraženo, a s nekima se nikada nije prestao družiti.

– Ono kaj se sklopilo 1991. to opstaje. Ja i danas imam dva kumića koji su bili od prvog dana sa mnom i cijeli rat smo bili skupa. Sad smo kumski vezani i dalje se družimo, priča Mario.

‘U sekundi si bio spreman dati život za nekog’

Zlatka je imala 20 godina kad je 1992. otišla u rat i najviše je bila u potezu od Karlovca do Dubrovnika. Prvo je bila u 103. zagorskoj brigadi, a kasnije je prešla u 1. gardijsku brigadu – Tigrove. Tamo je radila kao bolničarka i vezistica, a kaže kako je službenu obuku prošla tek kasnije tijekom rata.

– Na početku je bilo ‘Samo daj nek’ se ide!’, pa su nas kasnije grupu po grupu vraćali da prođemo ono osnovno. To je kao svaki drugi posao – u početku nemaš pojma, a kasnije naučiš, kaže nam Zlatka.

S obzirom na to da je radila kao bolničarka, Zlatka nam kaže da su se najviše tražili Apaurini, a prisjetila se kako je znalo biti i ozljeda od prijateljske vatre. ‘Koliko puta se znalo čuti, mamu vam j***, to smo mi’, kazala je Zlatka, a drugi branitelji su nam rekli da ni njima slučajna prijateljska vatra nije bila strana. Baš kao i Mario, i Zlatka ističe zajedništvo kao nešto što će joj zauvijek ostati u sjećanju iz tog vremena.

– Dolje su ljudi bili onakvi kakvi bih ja voljela da su danas, ali i općenito u životu. Nije bilo važno tko si, odakle dolaziš, kakvo obrazovanje imaš. Ništa od toga nije bilo bitno. U sekundi si bio spreman dati život za nekog koga inače u životu možda ne bi ni pogledao, a kamoli se družio, ispričala je Zlatka.

Zlatka | Foto: Privatno

‘Došli smo u Osijek koji još samo sa zapada nije bio okupiran’

Tomislav je imao 29 godina kad je 1991. otišao u rat. Počeo je kao pripadnik bojne Frankopan, specijalne postrojbe Glavnog stožera HV-a, a nakon toga je prešao u 7. gardijsku brigadu i tijekom Oluje je bio u 104. brigadi.

– Bojna Frankopana je došla u Osijek 19.11 dan poslije pada Vukovara. Osijek je bio okupiran sa svih strana osim sa zapada. Tih dana padala su brojna mjesta oko Osijeka. Naš zapovjednik Bruno Zorica Zulu uspostavio je kontakt sa šefom obrane Osijeka Glavašom i nakon dogovora smo došli u Osijek i ostali tamo oko mjesec dana, u tom razdoblju bilo je dosta akcija. Bilo je tu spašavanje i prijevoz ljudi iz Ernestinova, Lasova, Ivanovca, koji se tad zvao Jovanovac. Neka od tih mjesta su već bila zauzeta od strane Srba i JNA. Nebrojeno puta sam vozio u noći pune kamione i kombije civila koji su dovažani u Osijek gdje ih se zbrinjavalo, rekao je Tomislav.

‘Nikad neću zaboraviti kad su Srbi nosili namještaj iz kumove kuće’

Tomislav nam priča kako mu se posebno urezala scena iz 1991. kada su Srbi zauzeli kuću njegovog kuma, kod kojeg je prije rata redovito dolazio.

– Kad smo bili na terenu u Osijeku i u kanalu ispred Antunovca, prije je bio Tenjski Antunovac, rekao sam dečkima koji su dežurali, da ako vide koju kuću koja je prekrivena ceradom neka mi jave jer je to kuća mog kuma. Zvali su me ujutro kad je svanjivalo i na dvogled sam gledao kako četnici izvlače namještaj iz kumove kuće. Kuća je ranije bila i granatirana. Jedno vrijeme je u toj kući navodno bio srpski stožer. Par dana kasnije sam se vidio s kumom koji je tad bio u Osijeku u stanu koji mu je dodijeljen pa sam mu rekao da može zaboraviti na onu kožnu garnituru jer su ju odnijeli četnici, ispričao nam je Tomislav.

Ostajali su uglavnom stari ljudi

U rujnu 1992. Bojna Frankopan bila je premještena u napuštenu vojarnu Šepurine kraj Zadra, gdje su se spojili s Bojnom Kralj Tomislav, a par mjeseci kasnije zbog preustroja specijalnih postrojbi formalno su ukinute obje bojne. U Operaciji Oluja Tomislav bio je u sastavu 104. brigade Krapinsko-zagorske županije. Smješteni su bili u Sunji, a napredovali su prema Kukuruzarima, Hrvatskoj Dubici i Hrvatskoj Kostajnici.

– Mi nismo imali težak zadatak. Obično smo dolazili u sela gdje su Srbi već pobjegli. Ostajali su uglavnom stari ljudi koje je trebalo čuvati da radili neka eksplozivna sredstva i slično. Uglavnom nije bilo struje, a hrpa životinja je šetala slobodno okolo jer su ih Srbi pustili iz štala i svinjaca prije nego su pobjegli, nam je Tomislav.

‘U mirovini nam ne cvatu ruže’

Nakon rata, i Zlatka i Tomislav su radili u policiji, a sad su već neko vrijeme u mirovini. Oboje aktivno sudjeluju u UHDDR KZŽ, a Mario je predsjednik te udruge. Otkako je u mirovini, Zlatki su najvažnije njene biljke, od vrta, plastenika do cvijeća. Nakon toga, ljubimci. Ima psa i mačke, za koje kaže da su joj terapija. U jednom od projekata koji su radili preko UHDDR-a, Zlatka je besplatno pružala uslugu terapije za druge branitelje. Iako je projekt završio, kaže da ju i dalje neki znaju nazvati kad im je teško te da je tu za njih ako zatreba. Otkrila nam je i koliko je zadovoljna s mirovinom.

– Imam ok mirovinu, ali pola toga mi ide na kredit za kuću. Opet je to i s ovim cijenama koje su danas, mirovine nisu ni iz bliza dovoljne. Nije da nam cvatu ruže, ali jednostavno prihvatiš situaciju. Mi smo ljudi koji su se navikli prilagoditi situaciji i reagirati kad treba. Ak’ treba, išla budem konobarit’ ili čistiti, komentira Zlatka.