Nema posla, a ljudi hoće živjeti, tvrdi Luka kojemu je jedina zanimacija njegov neobični hobi

Jelena Ratko
25. travnja 2018.
Priče
A- A+

Luka je odrastao na selu, a zatim je preselio u Zagreb gdje se zaposlio i živi još danas. Živi skromno, no sa smiješkom na licu. Često šeće centrom Zagreba i razgovara sa slučajnim prolaznicima koje zainteresira njegov neobični hobi. Ovaj još-malo-pa-umirovljenik ne ispušta iz ruku svoje radove, cigaršpice od javorova drva.

Foto: Jelena Ratko | mirovina.hr

Budući da rado razgovara sa strancima i s lakoćom im objašnjava sve što ih zanima, mnogi ga u gradu zaustavljaju. Luka gotovo uvijek u ruci drži etui za cigaršpice koje sam ručno izrađuje već godinama.

Prvo što Luka kaže onima koji ga pitaju nešto vezano uz njegov rad jest da postoje muški i ženski cigaršpici, što je, kaže, malo kome poznato. “Ovi plošni su vam muški cigaršpici, a ovi okrugli su ženski”, objašnjava.

Za izradu jednog cigaršpica je potrebno izdvojiti sat vremena. Međutim, to je u slučaju kada je drvo suho, naglašava Luka. “Jer ja nisam tokar. Da sam ja tokar, onda vi metnete u stroj – naštima se i samo izbacuje”, govori. Međutim, kada je ručni rad u pitanju, stvari izgledaju ponešto drukčije.

“Imam i za slimić, znate šta je slim? Slim pet – one skroz tanke, imate slim šest i imate slim sedam – to je između sedam i osam, nije sedam i nije osam.”

Jadna mirovina

Oblikovanjem drveta bavi se u slobodno vrijeme, no Luka je po zanimanju nešto potpuno drugo, kako bi on rekao –  sto deveta stvar. Kemijski kombinat Chromos Katran Kutrilin, nekada je, prisjeća se Luka, pisalo na krovu zgrade u Ilici u kojoj je danas smještena robna kuća Nama.

“E, pa ja sam u Chromosu radil’. Bio je natpis na ovom tu krovu. Po struci sam kemijski stručni radnik ili pogonski tehničar. Nema farbe koju nismo proizveli, za čitavu Jugu, za Rusiju, i za niz drugih zemalja.”

Potkraj devedesetih, tvrtku je otkupio Slobodan Praljak. Uslijedili su otkazi. Otkad je dospio na burzu, Luka se bavi izradom cigaršpica.

“Poslao je jednu listu ljudi na burzu, pa drugu, pa na trećoj – odo’ i ja. I ja sam od ’97. godine na burzi. I onda, da ne gledam kojekakve gluposti na televiziji, onda sam se dosjetil’, idem raditi cigaršpice.”

Još je u djetinjstvu s ocem učio zanat, a nastavio je raditi s drvom i kada je počeo samostalno živjeti. Kupio si je osnovnu opremu od ušteđevine i odlučio se posvetiti onomu što ga zabavlja i zaokuplja mu misli.

“Onda sam ja sebi kupil’ mali šarafluk jedan, ručnu bušilicu, svrdla, oštar nožić, i otišao u šumu naravno – kak’ ćeš – po drvo. Osušio lijepo javor, onda sam to sebi lijepo iskrojio, mali šarafluk sam metil’ kad su već bili tako debeli, k’o prst, onda izbušil’, pa se šmirglalo, kurilo i tako dalje.”

Za nekoliko godina Luka bi trebao ostvariti prava na mirovinu. Budući da je dosad živio od minimalca, nada se da će u mirovini imati barem za platiti račune, kruh i mlijeko. “Al’ znate, da sam mlad čovjek, da nisam star”, dodaje, “mene ne bi tu bilo ni sekunde”.

“Ja bih otišao i nikad se više tu ne bih vratio. I bit će još puno ljudi koji će to reć’.”

Političarima Luka ne vjeruje, a mladima priželjkuje sretnije dane u budućnosti. Svjestan je da Hrvatska ima puno obrazovanih ljudi koji odlaze u inozemstvo u nemogućnosti da pronađu posao u ovoj državi. Ti ljudi žele isto što i on: “hoće ljudi živjeti – hoće imati svoju obitelj, hoće imati svoj novčić u džepu”, objašnjava. Da ovdje ima posla, ljudi sigurno da ne bi išli van, smatra ovaj slobodni umjetnik kojemu bi posao i samom dobro došao. “To znaju vrapčići na grani”, tvrdi Luka.

Popularno
Copy link
Powered by Social Snap