Gimnazijalci proslavili veliku 65. godišnjicu mature, a okupljaju se - svake godine

Sisački gimnazijalci generacije 1953. okupili su se kako bi druženjem, zajedničkom fotografijom i večerom proslavili veliku 65. obljetnicu mature. Danas 83-godišnjaci nalaze se svake godine, a osim uspomena iz školskih kupa rado pričaju i o današnjici.

Velik dan za učenike koji su maturirali davne 1953. godine u sisačkoj Gimnaziji. Danas 83-godišnjaci, okupili su se kako bi proslavili čak 65. godišnjicu mature. Iako se sastaju svake godine, one „okrugle“ obilježavaju ipak malo svečanije; zajedničkim fotografiranjem ispred školske zgrade te odlaskom na ranu večeru u obližnji restoran.

Nisu više za plesati i popiti

„Nismo mi više za plesati i popiti, a ni pojesti baš više ne možemo zbog zdravlja” – kažu. Unatoč tomu, godišnjice mature naprosto obožavaju, prisjećajući se bezbrižnih školskih dana, ali pričajući i o današnjim situacijama. Tada su bila samo dva razreda – muški i ženski, a daleko je više preostalo žena iz te, vrlo uspješne generacije profesora, sudaca, inženjera, književnika…

“Nalazimo se svake godine zato da se družimo, ali samo na pet godina slavimo ovako, ovo drugo je više neobavezno, sastanemo se i odemo gdje nam se svidi. Jako puno znači da se vidimo. Volimo se prisjetiti školskih dana, a sjećamo se i profesora -kaže umirovljena sutkinja Alica Freiberger, djevojački Veršić.

Njezina školska kolegica s kojom je dijelila strast prema satovima fiskulture te rado trčala je Ljubica Meštrović.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

“Bila sam Bezak, odmah druga po redu u imeniku kada se otvori, to nije bilo dobro… Dolazim samo na okrugle proslave jer živim u Zagrebu. Lijepo je sresti se s generacijom. Kada sam vani radila, još mi je više značilo. Slala sam im tada pismo pa su svi plakali. Pričamo o muževima i bolestima uglavnom, tako vam je to. U ono doba žene nisu bile inženjeri šumarstva, ali bila mi je to želja. Počela sam raditi na Baniji terenske poslove izmjere šumske mase, a u mirovini sam od 1994. godine” – dodaje školska kolegica Ljubica.

Još jedna učenica s početka školskog imenika je i profesorica hrvatskog jezika Ljerka Rupčić, rođena Bašić.

“Rijetko se viđamo i za nas je to uistinu velika stvar. Svake godine je intimnije, jer nas je sve manje. Prošle nas je bilo pet ili šest, a sada nas je više jer je ipak velika brojka. Znate, tada su muški i ženski bilo odvojeni, a danas bi naši političari za tu ideju zasluge željeli pripisati sebi, ali nije to njihova novina. Kasnije smo dobili četiri muška u razredu i to je za njih bio strašni stres. Pričamo o svemu, ali političke teme izbjegavamo. Ja bi čak i mogla jer me zanima, ali neću to potezati jer ne znam tko kako diše – kaže kroz smijeh gospođa Ljerka.

Iz starih dana pamti školski ženski bend, dok je u crtaonici svake subote bio ples, pa se osim učenja i sviralo i zabavljalo. Sjeća se profesora iz filozofije, dodaje, koji je njezinim roditeljima rekao kako ne znaju koga hrane. Razlika u odnosu na današnje srednjoškolce je velika, ističe, jer se ne druže, zaokupljeni su internetom, a oni nisu imali čak ni radio. Malo i tračaju, kaže, čude se u kojem to svijetu žive danas, a međusobno će se iskomentirati kada vide slike s ovoga okupljanja.

Pjesma za obljetnicu

Književnica Vesna Kuhta, danas Mrša, za ovu je prigodu napisala i pjesmu koju su objavili na pozivnici. Cijeli svoj radni vijek predavala je hrvatski i ruski jezik u šibenskoj Gimnaziji, sada živi u Zagrebu, dok dio vremena provodi na moru, a dio u Belgiji jer joj je kći dobila mjesto u Europskom parlamentu. Unatoč svim tim adresama, obljetnicu mature nije ni pomislila propustiti. U školi joj je najdraži predmet bio hrvatski, a najteži – fiskultura. Davorka Brkić Mikulić također je nastavila obrazovanje nakon Gimnazije te završila fakultet, kao i velika većina generacije, a radila je kao profesorica matematike.

Na obljetnicu je došlo i troje muških; Božidar Pintarić, Marijan Hatić i Ivan Mikulčić. Školskih dana rado se prisjećaju, neke uspomene su pomalo izblijedjele, ali tema im ne nedostaje. Pričaju o bolestima, a oko politike se ne uzrujavaju baš previše. Od muških ih je u generaciji bilo čak 34, a danas ih je ostalo svega petero živih. Ivan Mikulčić je kao inženjer kemije radio u nekadašnjem Radonji, a danas je zadovoljan s mirovinom koja, kako kaže, nije velika, ali je dovoljna za njegove potrebe.

“Pričamo o svemu i komentiramo kako smo se naborali. Dobre su to godine i sretni smo što smo ih doživjeli” – kaže profesor tjelesnog, Božidar Pintarić koji je 12 godina radio u školi, nakon čega je otišao u Rafineriju gdje je također ostao u sportu, a po umirovljenju aktivan je bio u Sindikatu umirovljenika, dok se za prava umirovljenika sada bori kroz Koorodinaciju udruga umirovljenika.

Na proslavi ih se okupilo ukupno 12, a uz već spomenute došli su i Katica Beloglavec, Marija Bukovac, Katica Naglić i Štefica Prpić.