Istaknuto Fenomen virdžina - žena odgajanih da budu muškarci

Fenomen virdžina - žena odgajanih da budu muškarci

Jelena Ratko

25. ožujak 2018.

Google Dodajte Mirovina.hr kao željeni izvor na Googleu
Facebook X Linkedin Mail

Rođena 30-ih godina prošloga stoljeća, a umrla prije manje od dvije godine, Stana Cerović bila je posljednja crnogorska virdžina. Još uvijek prisutne na nekim prostorima, tobelije ili virdžine su žene koje, radi nedostatka muškog potomstva, bivaju prisiljene preuzeti ulogu muškog nasljednika, domaćina kuće i glave obitelji.

Stana Cerović, virdžina iz sela Boan u Crnoj Gori

Nekada su na prostorima Kninske krajine obitelji bez muškog potomstva smatrane ukletima i osuđenima na propast. Da bi se spriječilo prokletstvo, te obitelji su jedno od ženske djece proglašavale virdžinom, tobelijom – onom koja će živjeti kao muškarac i ponašati se kao domaćin, raditi i biti glava obitelji. To je tema nagrađivanog igranog filma Virdžina Srdžana Karamovića, no on se temelji na stvarnim događajima.

Virdžina, film Srdžana Karamovića iz 1992. godine

Prije nekoliko godina puno se pisalo o Stani Cerović, posljednjoj crnogorskoj virdžini. Stana nikada nije prihvaćala jednakost žene i muškarca te je običavala govoriti “E, da sam muško, znala bih kako bih, no ne dade prokleta sudbina“. Odmalena u ulozi muškarca, a samo u tijelu žene, Stana je cijeli život bila okružena muškarcima. S pet godina počela je pušiti, orati sa sedam, a ubrzo nakon toga naučila je pucati. Njezina uloga glave obitelji bila je naučena, ali duboko usađena u njezinu svakodnevicu.

Prezirala je kućne poslove i nikada nije nosila žensku odjeću. Nikad se nije družila sa ženama. Imala je dva brata koji su rano umrli i četiri sestre. Sestre su oduvijek prale i kuhale, rekla je. Stana je, kao jedina nasljednica, obećala ocu, koji je umro kada je njoj bilo 15 godina, da će preuzeti sve muške poslove, kao i zadržati prezime te kako se nikada neće udati, prenosi Al Jezeera.

Odgajanje virdžina – koje počinje najčešće već oko treće godine života – običaj je u Albaniji, Kosovu i Crnoj Gori. Od početka 19. stoljeća, kada je nastao, do danas, zabilježeno je oko 150 slučajeva. Pretpostavlja se da je virdžina u stvarnosti puno više te da još uvijek postoje.

Posljednja crnogorska virdžina Stana Cerović preminula je ljeti 2016. godine. Dok je bila živa, dala je nekoliko intervjua koji potvrđuju da je živjela veoma skromno. Život je provela koseći, brinući o domaćinstvu, govedima i spremajući se za hladne zime. O onome što se događalo u njenoj okolini ima samo posredne informacije i olako osuđuje sve novotarije koje joj nisu bliske tvrdeći da su na štetu muškaraca. Naročito joj smeta to što su sela napuštena, a ljudi prisiljeni živjeti u gradovima u kojima se ne mogu snaći i često rade nedostojanstvene poslove.

Stanin život je nezaobilazan primjer svake priče o virdžinama. Spomenut ćemo još jednu, koja je, za razliku od Stane, promijenila i ime u muško – iz Milica u Mikaš. O njoj govori i etnolog Predrag Šarčević, ali osim njezinog navodi brojne druge primjere žena koje su u Crnoj Gori, Albaniji i na Kosovu preuzimale uloge muškaraca.

Jedna od njih je i Mikaš (r. Milica) Karadžić, kako navodi. Ova poznata crnogorska virdžina iz plemena Drobnjaka, za koju se govorilo da je “čudo u svijetu”,  rođena je oko 1865. godine nakon smrti svoga oca. Njena majka, udovica, budući da nije imala muške djece, odlučila je Milicu prekrstiti u Miraša (nadimak Mikaš) i obući ju kao muško. Kaže da se igrala s dječacima, čuvala goveda i da nitko nije smio niti spomenuti da je ona djevojčica.

„Već u to vreme, ovu virdžinu su svi poštovali kao pravog muškarca: “Miraš je viđen u družini. Đe će on sada za pregaču (kecelju)?” govorili su ljudi. Ipak, njegov identitet ih je zbunjivao: “I jes’ i nije, pa to je najgrđe!”, navodi Šarčević i dodaje:

„Sam Mikaš smatrao bi najvećom uvrjedom da ga neko nazove ženom. Prema jednom zabilježenom svjedočanstvu, tko bi ga na taj način uvrijedio mogao je očekivati da dobije “brus u glavu, ili čibukom”. Mikaš je dugi niz godina živio sam na porodičnom ognjištu i u državnim knjigama bio je upisan kao domaćin. Imao je sva prava koja imaju muškarci, uključujući i pravo glasa. Kad je umro, sahranjen je, po odobrenju svještenika, u muškoj odjeći. Posebnu zanimljivost u vezi sa ovom virdžinom predstavlja činjenica da, osim nekoliko puta u ranoj mladosti, nije imala “ženski cvijet” (menstruaciju)“, navodi Šarčević. Kako kaže, virdžine bi se mogle nazvati trećim spolom – jer nisu niti muškarci niti žene.

virdžini