Bake i djedovi obogaćuju život: ‘Oni su nešto posebno, žao mi je što mi neće biti na svadbi’
Uz bake, djedove i druge starije članove obitelji puno učimo, oni u sebi nose mudrost koju mladi čovjek ne može imati u istoj mjeri. Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba slavi se danas, 27. srpnja već petu godinu zaredom. Što su joj baka Katarina i djed Stjepan značili otkrila nam je 28-godišnja Ramona Ščuric i njezin 29-godišnji dečko Igor Franculić.
Ramonini baka Katarina i djed Stjepan | Foto: Privatna arhiva
Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba svake se godine slavi zadnju nedjelju u srpnju, a danas, 27. srpnja to je peti po redu. Bake, djedovi i druge starije osobe bogatstvo su obitelji, bez njih ne bi bilo ni nas. Zato je ovaj dan posvećen nezamjenjivoj ulozi starijih osoba u obitelji i društvu. Što su joj baka i djed značili otkrila nam je 28-godišnja Ramona Ščuric. Iako ih je izgubila dosta rano, ima puno lijepih uspomena kojih se rado sjeti. Osim Ramone, njezin dečko Igor Franculić (29) ispričao nam je kako nažalost nije upoznao nijednu baku. Djeda je upoznao tek pred kraj njegova života. Nedostajali su mu tijekom odrastanja, kako nam je rekao.
Ramona se uspomena s bakom i djedom rado sjeti
Baku i djeda s tatine strane Ramona je izgubila dosta rano. Baka Katarina poginula je u prometnoj nesreći dok još nije krenula ni u prvi razred osnovne škole, a djed Stjepan, Štef, kako su ga zvali, umro je nekoliko godina kasnije. Sjeća se da je tek na kraju bakinog sprovoda, kad su je spuštali u grob, kako nam je rekla, shvatila što znači smrt i da svoju voljenu baku više nikada neće vidjeti, kako nam je ispričala Ramona.
– Dok su bili živi sjećam se dosta toga. Ipak najviše uspomena imam s djedom jer je on bio duže živ. Živjeli smo na selu i s bakom se sjećam šetnji i traženja jaja za Uskrs po dvorištu. Sjećam se i kada mi je iz Njemačke gdje je tada još radila donijela prvi romobil, ne električni, onaj ‘normalni’. Mislim da sam bila prvo dijete u selu koje je imalo romobil, s njime sam se navozila kilometre i kilometre, što po cesti, što po poljskim putevima. Nažalost, ne sjećam se baš bakinih riječi jer sam, kažem, bila jako mala kad je ona poginula. To mi najviše nedostaje, što je nisam poznavala kao osobu, kao baku.
Svi joj cijeli život govore da je ista baka Kata – što po izgledu, što po karakteru. Ramona samo klima glavom i smješka se jer ne zna kakva je baka zapravo bila. Na bratićevoj svadbi se stric čak rasplakao kad ju je vidio jer je, tako uređena i ofarbana u boju kose koju je baka Kata imala, baš jako njoj sličila, kako nam je kazala Ramona.
Djeda se više sjeća, bio je veseljak, društven čovjek koji je volio dobro pojesti, pecati i svirati harmoniku, kako nam je rekla. Puno je toga ‘pokupila’ od djeda, jednako se voli družiti, dobro pojesti i pecati. Sjeća se da ju je nekoliko puta sa sobom vodio na pecanje. Jednom joj je djed kupio i malu mrežicu kako bi mogla loviti ribice u plićaku. Ljubav prema pecanju joj je najviše prenio upravo djed, kako nam je ispričala Ramona. Sada sa svojim dečkom često peca, a vjeruje da bi djed bio jako ponosan te da bi nekada, da je živ, u toj aktivnosti uživali svi troje. Mnogi ljubav prema nečemu baštine od djedova i baka, a jedan od njih je vinar i vinogradar Ivan Enjingi koji još uvijek njeguje stoljetnu tradiciju koju su započeli njegovi djedovi. Više o tome pročitajte ovdje.
Baka Katarina i djed Stjepan | Foto: Privatna arhiva
‘Žao mi je što mi neće biti na svadbi’
– Pa evo djeda se sjetim svaki put kada pecam, što je dosta često zapravo. Nekada se dečko i ja znamo zezati da nam je on poslao nekog šarana ili amura na udicu. Žao mi je što nije upoznao mog dečka jer mislim da imaju dosta toga zajedničkog i pored pecanja. Moj dečko nikada nije imao prilike imati baku i djeda jer su ili umrli još ranije nego moji da bi ih se mogao sjećati, a jednog djeda se sjeća samo kada je obolio i bio prikovan za krevet, nakon čega je ubrzo i preminuo. Žao mi je što me nisu vidjeli kako maturiram, diplomiram. Žao mi je što mi neće biti na svadbi. Žao mi je što ih ne mogu nazvati i popričati s njima, pitati ih za savjet. Da su oni živi, moj život bi definitivno bio drugačiji. Ali valjda je tako trebalo biti, kazala je Ramona.
Nasreću, još uvijek ima baku i djeda s mamine strane koji su živi i zdravi. Onima koji imaju žive bake i djedove poručila je da cijene to što ih imaju, iako zna da stariji ljudi nekada znaju biti teške naravi i ne slagati se s mladima.
– Svojim pričama i savjetima nam mogu dati određene putokaze u životu, a ako ih ne poslušamo i odemo u krivom smjeru, baka i djed će nas uvijek dočekati raširenih ruku. Naravno, i roditelji, ali baka i djed su nešto drugo, nešto posebno, poručila je 28-godišnja Ramona.
‘Kako sam odrastao, nedostajali su mi’
Igor Franculić, Ramonin 29-godišnji dečko nažalost nije upoznao niti jednu baku. Jednog djeda je upoznao dok je već bio na samrti. Bilo mu je posebno teško gledati djeca prikovanog za krevet, ali uspjeli su se malo povezati, kako nam je ispričao Igor. Posebno su pričali o ribolovu, djed mu je govorio kako je prije pecao. Tada je još bio zdrav, a Igor se još nije ni rodio. Djed je prvo oslijepio, a onda je došao živjeti kod njegove obitelji kako bi se brinuli o njemu. Ubrzo nakon toga djed je preminuo jer je bio teško bolestan, kako nam je ispričao Igor.
– Dok su svi drugi uglavnom imali bake i djedove, išli kod njih provesti ljeto, vodili su ih na more ili u zoološki, ja to nisam imao prilike doživjeti. Kao dijete sam razmišljao kako to nije fer. Kako sam odrastao jednako su mi nedostajali, iako ih nisam ni poznavao. Danas se bavim ribolovom i često se sjetim svog djeda koji je bio kod nas, volio bih da mogu s njim jednom otići u ribe. Bilo bi mi puno lakše da me on naučio kako pecati. Ovako sam morao sve sam. Uspio sam zahvaljujući internetu, ali nije to to. A i kad ulovim veliku ribu, nemam se baš kome ni pohvaliti jer ne razumiju to svi. On bi bio najponosniji, siguran sam u to. Ali život je odlučio drugačije, poručio je.
Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.
