Umirovljenica pronašla smisao u brizi za starije osobe: 'Rado pomažem drugima dok još mogu'

Maštala je da će mirovinu provoditi u svom vrtu, ali Ann Thomas-Carter ubrzo je osjetila nedostatak svrhe. U svojim 60-ima odlučila se na zaokret i počela pomagati starijim osobama u domovima. Ubrzo je shvatila da najviše voli raditi s onima s kojima je možda i najteže, osobama koje boluju od demencije. Godine su samo broj, poručuje, a s brigom za svoje vršnjake nastavit će dok god to bude moguće.

Britanska umirovljenica Ann Thomas-Carter pronašla je posve novi smisao u svojim 60-im godinama, ne sluteći u kojem će je smjeru odvesti njezina posljednja životna etapa. U mirovinu je otišla sanjajući, poput većine, da će vrijeme provoditi u svojemu vrtu, ali u njezinom fokusu već dugo je briga o starijima. Kako art terapija može pomoći osobama s demencijom, pročitajte ovdje.

Osjećala se kao u velikoj obitelji i odmah se uklopila

Veći dio života radila je kao prodavačica u ljekarni u Bootsu, u središtu grada Oxforda. Kada se posao počeo mijenjati, odlučila je otići u mirovinu. Ipak, u umirovljeničkim danima patila je od nedostatka osjećaja svrhe. Prijateljice su joj predložile da počne volontirati u humanitarnoj organizaciji, kako bi vratila to što joj manjka.

– Osim što sam se brinula o roditeljima kada su imali rak i pomagala kupcima u ljekarni koji bi dobili loše vijesti o bolesti, nisam imala puno doticaja s brigom o drugima pa nisam baš imala ideju što da očekujem, ispričala je za theguardian.com danas 70-godišnja Ann Thomas-Carter.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Odlučila je pokušati i još 2017. godine okrenula sve u potpuno nepoznatom pravcu. Kada je prvi put kročila u dom za starije osobe, iznenadila se, jer je ova velika kuća gledala na krajolik Oxfordshirea i imala samo 21 korisnika. Osjećala se kao u velikoj obitelji i odmah se uklopila. Šest sati je, kaže, prošlo kao šest minuta. Prijavila se kasnije za honorarni posao, a u međuvremenu je stekla diplomu iz skrbi za odrasle.

Najviše uživa raditi s osobama koje boluju od demencije

– Bilo je zabavno učiti o toliko novih stvari u mojim godinama, uključujući zakonodavstvo i zdravstvenu skrb. Ubrzo sam shvatila da najviše uživam pomagati onima s demencijom. Vidite kako se lica ljudi ozare kada provodite vrijeme s njima, ispričala je Ann.

Thomas-Carter postala je članicom tima i stručnjakinja za ‘kolibriće’, što je naziv koji se daje članovima osoblja koji prave društvo štićenicima s demencijom. U radu s dementnim osobama naučila je da knjigu nikada ne treba suditi po koricama, jer ne znamo kroz što su ljudi prošli ili kako bi se mogli osjećati. Rad joj je omogućio da razumije privilegije starenja i dao joj sposobnost razumijevanja drugih.

– Morate biti vrlo strpljivi s ljudima koji imaju demenciju, jer ima puno ponavljanja i mogu biti razdražljivi pa bismo tada mogli prijeći na nekog drugog. U najgorem slučaju, mogu napraviti nešto neočekivano, poput psovanja. U drugim prilikama, tako je lijepo čuti ih kako pričaju svoje životne priče… Sve dok dobro radim posao i dobro sam, nastavit ću to činiti i dalje. Radim sa sjajnom grupom starijih od 65 godina i imamo puno toga za dati i podijeliti s mladim timom. Godine su samo broj i što duže živimo, trebat ćemo više brige, tako da vrlo rado pomažem drugima dok mogu, poručuje Ann Thomas-Carter.