Pandemija i njoj prateća karantena nagrizli su tijekom protekle godine psihičko zdravlje većine građana, pogotovo onih starijih. Kao da to nije bilo dovoljno, Hrvatsku su u vrijeme obje velike izolacije potresla dva velika potresa, onaj u Zagrebu te nedavni na Banovini gdje tlo i dalje neprestano i poprilično snažno podrhtava. Savjeta je mnogo, no njih se često nije ni moguće ni lako pridržavati.
Najveća opasnost prijeti od urušavanja građevina (Foto: J. Mihaljević/Mirovina.hr)
Posljednjih dana možemo čuti savjete raznih stručnjaka kako se nositi sa strahovima od potresa u jeku pandemije koronavirusa. Potresni prizori s Banovine svjedoče o strahu koji nije zahvatio samo to područje, nego čitavu Hrvatsku. Korona je pala u drugi plan i zasigurno će to doprinijeti njezinom širenju zbog velike koncentracije ljudi iz svih krajeva, ali i novonastalih uvjeta života u kojima se nemoguće u potpunosti pridržavati epidemioloških mjera.
Na jedan strah došao drugi, još veći…
Građani koji su ostali bez kuća, prostora za normalni život i rad, u čijim stanovima više nije sigurno boraviti, više ne mare za virus od kojega su do neki dan strahovali. I tako je na jedan strah došao onaj još gori. Strah od prirodne katastrofe pred kojom si nemoćan spasiti sebe, druge, imovinu… Zaštititi se ne možeš, nego moraš naučiti živjeti s dvije ugroze istovremeno.
Stanovnicima Siska, Gline, Petrinje, Zagreba, Kostajnice te brojnih okolnih gradova, mjesta i sela trenutni je izazov zaspati, tuširati se, uopće boraviti u prostoru u kojem su doživjeli jednu od najvećih trauma života, dok tlo neprestano podrhtava, a zemlja jezovito huči iz dubine.
Psihijatri ovih dana pozivaju sve koji imaju potrebu da im se obrate za psihološku pomoć, a podijelili su i savjete. Oni se uglavnom svode na važnost povratka u normalnu svakodnevnicu, da se naspavamo, najedemo, krećemo, zapravo, živimo s nadom i optimizmom da je najgore iza nas, a da ono bolje dolazi. Sačuvali smo živu glavu, a kuće će se već obnoviti. Utjehu trebamo potražiti u bližnjima, pomaganju…
Najteže je umirovljenicima
No, je li to baš tako jednostavno, kada smo i prije ovih nevolja jedva krpali kraj s krajem, u zdravstvenom, materijalnom pa i onom osnovnom međuljudskom smislu… Mnogi će se složiti da nije, posegnut će za tabletom za spavanje, obratiti se nekomu za razgovor, vjerovati u bolje sutra. No, traume neće tako lako nestati.
Najteže je pak umirovljenicima koji često žive u najtežim uvjetima, starim objektima, s malim mirovinama, sami, izolirani, narušena zdravlja, u strahu da neće moći dovoljno brzo reagirati kako bi spasili živu glavu, nemoćni da pomognu drugima.
