Mladi u staračkom: Imaju 40 godina, a posljednjih 20 žive u domu za starije

Domovi umirovljenika nisu samo ustanove u kojima žive starci čije ih obitelji nisu željele pa su bili prisiljeni završiti u “čekaonici” smrti. Mnogi od nas ostali su vitalni, ali sami, u strahu što će biti kada napusti snaga. Drugi su pak preko noći ostali nepokretni. Moždani. Treći su pogubljeni jer pamćenje više ne služi. Treba dati ručak, okupati, pomoći, osmisliti život vrijedan ljudskog dostojanstva. Supružnik je odavno preminuo, djeca rade prekovremeno u drugom gradu, državi… U staračkim domovima, za koje je sada već jasno kako nisu samo mjesta za umiranje starih nesretnika iz bešćutnih obitelji, nalaze se i mladi ljudi. Tamo su došli u danima svoje mladosti, u dvadesetima, a danas kao 40-godišnjaci dijele sudbinu s dvostruko starijim cimerima… Želja, bešćutnost? Ne, nego nužda…

Josip i Darko u 40-ima su i već dva desetljeća žive u staračkom domu. Među “gerijatriju” su, dakle, stigli u 20-im godinama. Svoju mladost ova dva stopostotna invalida, o kojima nema nitko brinuti osim države, provode s ljudima koji su im u nekom razdoblju života mogli biti pradjedovi. Njihove sudbine su teške, zapravo preteške te razbijaju sve predrasude o “čekaonicama” smrti. Naravno, one to nisu ni bez mladih stanara, nisu jer se u njima pjeva, smije, stvara, raduje, druži, zaljubljuje. Da, ovdje se i umire, ali ustalom, umire se i kod kuće, u bolnicama, na cesti…

Dječji dom zamijenio staračkim

Ovi mladi ljudi u Dom za starije i nemoćne osobe Sisak smješteni su preko Centra za socijalnu skrb. Invalidi su ostali jer su kao mladići skakali u Kupu i tako slomili kralješnicu. Josip je dijete doma otkako zna za sebe. Njegova majka imala je više djece s različitim očevima i ubrzo više nije imala uvjeta brinuti o njemu pa je završio u Dječjem domu u Sisku. Funkcionirao je dobro, završio srednju konobarsku školu i u vrijeme kada je napokon mogao sam, dogodila se tragedija. Jedan dom zamijenio je drugim, dječji onim staračkim. U dom umirovljenika kao mladić je došao i Darko iz disfunkcionalne obitelji, mama mu je umrla mlada, a tata mu je imao problema s alkoholom.

U domu je, osim njih dvojice, smješten i mladi policajac koji je doživio moždani udar. O njemu nema tko brinuti, nepokretan je i ne može govoriti.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Sudbine ovih troje mladih ljudi, nažalost, nisu rijetkost. Njih “kriju” brojni domovi za starije i nemoćne osobe, jer država za takve mlađe invalidne osobe, mahom socijalne slučajeve, nema drugih rješenja. S jedne strane, dobro je da imaju adekvatnu skrb, a s druge, za njih je takva situacija sve samo ne dobra.

“To nije rješenje, oni nemaju iste interese”

“Oni kod nas imaju sve što im je potrebno, hranu, njegu, skrb, fizikalnu terapiju, aktivnosti… Međutim, to nipošto nije rješenje, loše je jer jednostavno ne pripadaju među stare ljude, prvenstveno nemaju iste interese. Njihovi cimeri su ljudi od preko 80 godina. Nitko tu nije sretan, a nismo ni mi” – priča nam ravnateljica Doma za starije i nemoćne osobe u Sisku, Ružica Čakširan.

Kako bi barem malo popravila situaciju iz koje nema izlaza, po dolasku na ravnateljsko mjesto uvela im je internet u sobu kako bi im omogućila komunikaciju s cijelim svijetom. Uz to, imaju i širok krug prijatelja pa su im dopuštene i malo duže i ležernije posjete. No, Josip je imao cimera kojemu su takva druženja mladih jednostavno smetala.

“Znate kako je to, ono su mladi, druže se, popiju sok, možda nekad i jedno pivo, ali nisu pretjerano glasni niti ostaju predugo. Nažalost, starima to smeta. Iako su obojica u invalidskim kolicima, kreću se, izlaze van i u svemu tomu zapravo rade najbolje što mogu” – zaključila je ravnateljica Čakširan.