Novosti Imaju mirovine, ali svaki dan u pučkoj kuhinji čekaju ručak

Imaju mirovine, ali svaki dan u pučkoj kuhinji čekaju ručak

Jasmina Grgurić Zanze
Jasmina Grgurić Zanze

26. studeni 2017.

Google Dodajte Mirovina.hr kao željeni izvor na Googleu
Facebook X Linkedin Mail

U redu za obrok prisiljena je stajati i umirovljenica Mula Softić Janević kojoj od nedostatnih 980 kuna banka svakog mjeseca uzima 255 kuna za podmirenje minusa na računu pokojnoga supruga.

S drugog kraja grada Mula Softić Janević svaki dan putuje po ručak u pučku kuhinju

Liste čekanja za ručak u sve više pučkih kuhinja diljem Hrvatske – sve su duže. Podaci govore kako 14 posto Hrvata živi u teškoj bijedi, no među njima je i sve veći broj umirovljenika kao najrizičnija skupina. Pretežno su to oni s malenim mirovinama, često opterećenima kreditima, ovrhama i dugovima, a o kojima ovise i ostali članovi kućanstva bez prihoda. Tako u pučku kuhinju Caritasa Sisačke biskupije svakog dana po ručak pješice sa štakom s drugog kraja grada dolazi 69-godišnja umirovljenica Mula Softić Janević koja već devetu godinu živi od 980 kuna mirovine. Da stvar bude gora, od toga iznosa banka joj svakog mjeseca skida 255 kuna duga za 9.000 kuna minusa na računu pokojnoga supruga, i tako već dvije godine. Do otplate s kamatama ima – još toliko.

Nemilosrdni sustav

“Radila sam 15 godina u robnoj kući Grama kao čistačica, a kasnije na kraći rok i druge poslove. Imam dva sina u Zagrebu, no oba su nezaposlena i pomažu mi koliko i kada mogu. Po ručak dolazim već tri godine, jer nemam ni za režije, a kamo li hranu. Ljetos sam operirala koljeno pa više ne mogu peglati po kućama i čistiti lokale čime sam si osiguravala koju kunu više. Banka me tereti za suprugovo dugovanje jer njegova djeca iz prijašnjeg braka nisu željela preuzeti sudski nalog, a neki su i u inozemstvu” – kaže Janević koja bez ovakvog oblika pomoći ne bi mogla.

Kući je osim variva od slatkog kupusa s mesom ponijela i jedan kruh te glavicu svježeg zelja. Po svoju porciju stigao je i 67-godišnji Ivan Milnović. Priča nam kako je veći dio svog 33-godišnjeg radnog vijeka proveo kao računovođa, kondukter i kontrolor u javnom prijevozu, a 12 godina na burzi rada. Iako svakog mjeseca dobiva 2.300 kuna mirovine, prisiljen je iz Željezare autobusom dolaziti u Caritas u ovu pučku kuhinju zato što mu polovicu penzije „pojedu“ krediti.

“Prijavio sam se još dok sam bio nezaposlen, a kada sam na birou stekao uvjete za mirovinu pravo na pomoć sam zadržao, jer imam 1.100 kuna obustave za dva dugovanja. Te sam kredite bio prisiljen podići dok nisam radio kako bih preživio. Kada platim garsonjeru 850 kuna, ne ostaje mi za hranu. Dug se mora platiti i tako ću još pet godina” – priča Milnović, već dvije godine na spisku od 160 korisnika pučke kuhinje u Sisku.

Sa suprugom je prisiljen dolaziti i Zlatko Blažok s obzirom da još nije stekao uvjete za mirovinu, a posao poput većine u svojim godinama ne može naći.

“Nedostaje mi godinu dana starosti do prijevremene mirovine ili godina dana staža. Preko 30 godina radio sam u pogonu i na porti nekadašnje Željezare, a danas primam 1.300 kuna vojne skrbi od čega živimo supruga, dijete i ja. Kći nam ide u sedmi razred i moramo ju školovati, a od tog iznosa ne može se ništa. Caritas nam pomaže i na druge načine” – kaže 62-godišnji Zlatko Blažok.

Nemaju za goli život

Od ukupno 160 korisnika njih 20 prima mirovinu, no od nje si ne mogu priuštiti nikakav obrok pa su i sa 70 godina, koliko ima najstariji, prisiljeni stajati u redu za ručak. Raspon njihovih primanja kreće se od 950 pa do 2.600 kuna, a pravo na obrok ostvaruju ovisno o iznosima po broju članova kućanstva ili o ovrhama i kreditima zbog kojih im ne ostaje za goli život. Da se s tim sredstvima ne može preživjeti govori i podatak da u pučku kuhinju po paket znaju doći i zaposleni s plaćom od 3.600 kuna, no kada poplaćaju ono što moraju za hranu im ne ostane ništa. O svim ovim ljudima svakodnevno brinu tri kuharice, a obroke im uglavnom serviraju u posude za van. Neki od njih nose kućama za cijelu obitelj, dok drugi pak dobiju malo više pa si rasporede i za navečer stoga mjesta u sali za ručanje ostaju prazna.

“S poslom počinjemo u pola 7 ujutro, a dobar dio priprema odradimo dan ranije. Evo upravo krećemo pripremati faširance koje ćemo im sutra servirati s rižom i đuvečom. Varivo je jednom tjedno, otprilike kao i kod kuće. Gledamo da im damo i više od normativa, a s hranom su zadovoljni” – kaže glavna kuharica Nada Dujmović Sičaja koja ovaj posao radi već šestu godinu otkako je pučka kuhinja otvorena. Obroke je pomno rasporedila Kata Mišković, a ove dvije radnice mnogo su više od kuharica jer svim tim ljudima nastoje pomoći i na ostale načine.

Inače, samo na području Zagreba kroz crkvenu mrežu župa i samostana svakog dana podijeli se oko 1.200 toplih obroka, dok gradska blagovaonica na četiri lokacije obuhvaća oko 4.000 korisnika koji svakodnevno dolaze na ručak. Sve nepovoljnija ekonomska slika nameće potrebu otvaranja gradskih pučkih kuhinja po uzoru na Zagreb diljem Hrvatske, iako sa znatno manjim proračunskim sredstvima, jer one crkvene nažalost – više nisu dovoljne.

male mirovine pučka kuhinja socijalni slučaj