Crkva, domovina i mitraljez: Kako zaraditi 500 eura, ispeći kruh i pucati iz puške

Kako uopće ljudi s takvim životnim sklopom dolaze na vlast jedne države? Znajući da se neće zadržati predugo, ovi akteri filma ‘Crkva, domovina i mitraljez’ moraju brzo djelovati. Naša djeca i unuci tako sada uče kako u jednoj večeri zaraditi 500 eura, a uče i kako se propisno slavi neki važni događaj u obitelji ili puca iz automatske puške. Iz istih redova stižu nam i ništa manje korisni savjeti kako ispeći kruh i tako nabiti rogove pohlepnim pekarima.

Pametan čovjek, bio on katolik ili ateist, Boga moli da HDZ raskine ovu suludu koaliciju s Domovinskim pokretom. Sasvim je svejedno hoće li partnere naći u Mostu ili Možemo. Mogu i kupiti ruke u ostalim oporbenim opcijama, SDP-u, posve je nebitno kako. Ovakav neetički prijedlog demonstrira koliko je neusporedivo gore ovo čemu svjedočimo posljednjih dana. Nije to više ni pitanje morala, nego kriminala. Ministra koji puca iz pištolja i to još pritom snima kažnjavamo oduzimanjem ministarske funkcije, nagrađujući je onom saborskom.

Osveta se servira hladna kao salata od hobotnice

Kako uopće ljudi s takvim životnim sklopom dolaze na vlast jedne države? U razvijenim zapadnim demokracijama, kako se to voli reći, politička funkcija je stvar časti i stručnosti, a ne malograđanskog dokazivanja. Tim ljudima ova će vlast, prva i posljednja, biti najveći životni uspjeh koji će se prepričavati s koljena na koljeno, da je jednom od njih stotina u obitelji pošlo za rukom ono što nikomu nije, da postane ministar.

Njima je to dovoljno. Znajući da se neće zadržati predugo, ovi akteri filma ‘Crkva, domovina i mitraljez’ moraju brzo djelovati. Prodali su izborna obećanja, a uz vlast se zalijepili odsjekavši dio stranačkog tijela koje je htjelo ‘čačkati mečku’ i ispravljati krive Dunave. Ne možemo reći Drine, jasno je i zašto. Potvrđuje ovo čemu svjedočimo sve one poslovice o osveti koja se, kažu, najbolje servira hladna kao salata od hobotnice koju treba dugo žvakati. Naša djeca i unuci tako sad od Domovinskog pokreta uče kako u jednoj večeri zaraditi 500 eura, proslaviti neki važni događaj u obitelji i pucati iz automatske puške. Iz istih redova stižu nam i ništa manje korisni savjeti kako ispeći kruh i tako nabiti rogove pohlepnim pekarima.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Kako je Thompsonu, a kako tek Plenkoviću?

Nije vjerojatno ni Thompsonu lako ovo gledati, koji je zvao pušku da pukne, jer je sanjao dragu koje nema. A to je već legitiman razlog za razliku od ove obijesne pucačine. Faktor da se to i snima daje dodatnu psihološku dimenziju cijelom slučaju, ali to ćemo prepustiti stručnjacima.

Bitnije je možda što o svemu misli naš kreposni, uglađeni proeuropski premijer. Doista, taj čovjek je u nekim okvirima naprosto savršen. Uvijek galantan, bez gramatičkih i matematičkih pogrešaka u izjavama, erudit, gospodin od manira, štreber, političar od velikog formata, možda i najvećeg kakvog je Hrvatska imala. Hladan kako djeluje, ovaj obiteljski čovjek i te kako ima osjećaje, koji se miješaju s nemilosrdnim političkim potezima koje povlači više zato što mora, nego zato što želi. Jedno je sigurno, Plenkovića je sto posto sram ovakvih likova. Nije ni sam znao s kakvom se skupinom primitivaca morao okružiti da bi ostao na vlasti. Ovakav fini gradski dečko vjerojatno nije ni znao da ovakvi ljudi postoje. Da je njihovo egzistiranje uopće moguće, čak i u Hrvatskoj.

Ako već moramo gledati krkane, dajte nam Miru Bulja

Imate ljude iz naroda koji stvarno vole Hrvatsku. Neki od tih narodnih likova zalutaju povremeno u politiku. Pozitivan primjer bio bi recimo Miro Bulj. Netko bi rekao, sirovina. Možda. Ali Bulju je stvarno stalo do Hrvatske. Bulj je doslovno plakao zbog prolivenog mlijeka naših mljekara i otkupnih cijena, nosio jaja i kruh u Sabornicu, pričao o poskupljenjima, nepravdama, propadanju tvornica. Bulj je izvrstan domaćin u svom gradu i ljudi ga vole, a još važnije, on voli njih.

S druge strane imamo teške krkane koji na misu idu tako da prije toga popiju pola litre rakije, a poslije strpaju dva maloljetnika u auto pa odu pucati na livadu i snimati da se kasnije mogu hvaliti. Neće valjda nogomet igrati… Oni ljube domovinu dok im iz auta trešte srpske cajke. Puna su im usta malog hrvatskog seljaka i branitelja, a kako o njima brinu, najbolje su pokazali, lišeni osnovnog ljudskog morala, u svojim izjavama dok čitavu stvar nastoje kamuflirati u hrvatske običaje. Narodni ples je običaj, buklije su običaj, Sinjska alka je običaj, a ovo nisu radili naši stari ni nakon što bi strusili litru slavonske šljivovice. Šteta što tada nisu imali mobitele, a šteta je što ih danas ima svatko pa moramo, htjeli ne htjeli, svakog dana svjedočiti ovakvim primitivizmima. Toliko glupim da više nisu ni pitanje morala, nego ljudske vrste.

__________________________________

*Komentar je stav autora i ne odražava stav redakcije