Šemper o mirovini sa 67: ‘Već smo rekorderi u niskim mirovinama, ne trebamo biti i po duljini radnog staža’
Sve dulji rad do mirovine je nužnost kako bi mirovinski sustav ostao stabilan u društvu koje je sve starije. Međutim, u Hrvatskoj ta ideja ima više protivnika, nego zagovaratelja, prvenstveno zbog nepovoljne gospodarske situacije. Na prijedlog dr. sc. Predraga Bejakovića da radimo do 67. godine, stručnjak za mirovinski sustav Željko Šemper odgovara da smo već prvaci po najnižim mirovinama, tako da ne trebamo biti i po duljini radnog staža.
Željko Šemper | Foto: HSU/Mirovina.hr
Starije osobe žive sve dulje pa sve dulje i rade do mirovine ili i nakon nje, a tu činjenicu lakše je prihvatiti kada je riječ o umirovljenicima u nekoj od razvijenijih zapadnoeuropskih zemalja. Ipak, kada se starenje stanovništva preslika na Hrvatsku, dolazimo do malih plaća, više nego upola manjih mirovina, gotovo izjednačenog omjera radnika i umirovljenika, uz prilično nisku razinu kvalitete života u starosti, od prehrane do zdravstvene zaštite.
Bejaković za rad do 67, Šemper ga ‘spustio’ na zemlju
Hrvatska je prolongirala produljivanje dobne granice za umirovljenje sa 65 na 67 godina nakon sindikalne inicijative 67 je previše. Posljednje četiri godine Vlada ne otvara ovu temu, što ne znači da ona ne postoji. Naime, sve do 2029. postepeno se izjednačavaju uvjeti žena za odlazak u mirovinu s muškarcima, što znači da će od 2030. u mirovinu ići pod jednakim uvjetima, dakle sa 65 godina. Međutim, moguće je da će se upravo tada dobna granica ponovno pomaknuti.
Na nužnost podizanja dobne granice za umirovljenje nedavno je upozorio ekonomski stručnjak dr. sc. Predrag Bejaković, o čemu smo pisali ovdje.
– Trebalo bi postrožiti uvjete za odlazak u mirovinu, jer je to jedini način da mirovinski sustav ostane dugoročno financijski stabilan. Već je dosad dosta napravljeno u izjednačavanju dobi za odlazak u mirovinu muškaraca i žena. U daljnjim aktivnostima trebat će ubrzati provedbu odluke o podizanju zakonske dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina, rekao je Bejaković te pritom naljutio mnoge.
Nije dugo trebalo čekati na komentare neistomišljenika, među kojima i ekonomskog analitičara mirovinskog sustava, Željka Šempera. On je, naime, Bejakovića podsjetio da je omjer radnika i umirovljenika 1,35:1, dok su 80-ih godina na jednog umirovljenika dolazila četiri radnika, što se 90-ih godina drastično smanjilo. Isto tako, Hrvatska se ne može uspoređivati sa zemljama koje imaju veća izdvajanja za mirovine.
Prvo trebamo stvoriti nova radna mjesta
– Kad je devedesetih godina radilo 1,95 milijuna zaposlenika za 650 tisuća umirovljenika, što je omjer tri naprema jednog, stopa mirovinskog doprinosa iznosila je 25 posto, a danas 20 posto, od čega samo 15 posto ide generacijskog solidarnosti pa sada iz državnog proračuna treba dodati još 40 posto sredstava za mirovine. U isto vrijeme, susjedne države srednje Europe imaju prosječnu stopu za mirovinski doprinos 27 posto. Na taj prijedlog naši poslodavci se dižu na noge i kažu da “onda neće biti konkurentni”. Pa kako su onda konkurentni Slovenija, Češka, Poljska, pita Šemper.
Udio mirovina u hrvatskom gospodarstvu lani je pao na 9,2 posto s 9,9 posto BDP-a u prethodnoj godini, dok je prosjek EU-a 11,5 posto, dok su Francuska, Grčka, Španjolska na čak od 14 do 15 posto.
– Bejakoviću, 1,66 milijuna zaposlenih nije dovoljno za ovaj broj umirovljenika. Treba stvoriti 800 tisuća radnih mjesta, barem za omjer 2:1. Tu dajte pametne prijedloge za nova radna mjesta, a ne da Hrvatska bude rekorder u Europi po dužini staža, jer već smo rekorderi s niskim mirovinama, rezolutno je zaključio Željo Šemper o prijedlogu sve duljeg rada do mirovine.
