[KOMENTAR] Izolacija je mnogim starijim osobama došla kao olakšanje

Jasmina Grgurić
26. svibnja 2021.
Kolumne
A- A+

Postoji jedna velika skupina ljudi, posebice među starijima, kojima je pandemija pružila ono što je drugima oduzela, a to je da se napokon osjećaju normalno. U godinama izoliranosti od društva i drugih napokon su postali poput svih ostalih, zaključani iza svojih vrata, odvojeni od obitelji, prijatelja, susjeda…

sam u kuci

Foto: Unsplash

Ponekad o izolaciji u koju nas je sve skupa stavila pandemija pričamo u najmanju ruku kao da smo prije toga, pogotovo umirovljenici, živjeli poput nekih bogataša s Beverly Hillsa s mjesec dana unaprijed ispunjenim kalendarom društvenih aktivnosti, od koktel zabava uz bazen, igranja golfa, ladanja u klubu pa do aukcija za tek otkrivenu Van Goghovu umjetninu.

Promatrači života koji se događaju nekomu drugomu

Stvarnost prije pandemije u najboljem je slučaju izgledala tako da smo listajući kataloge molili muža da nas, ako smo među sretnicima da nam je naš životni suputnik još živ i da se imamo na koga osloniti, na dan umirovljeničkog popusta odveze do obližnjeg trgovačkog centra po mladi krumpir na akciji. Imamo li i djecu koja nas s vremena na vrijeme obiđu, našoj sreći nikad kraja. Veselili smo se tim međusobnim posjetima, kao i kada od malene mirovine sto kuna mjesečno možemo ponosno tutnuti unuku u džep. Još ako nas zdravlje služi pa malo radimo u vrtu i nađemo se na kavi s prijateljicom iz ulice, odemo ponekad i na koju kazališnu predstavu, definitivno imamo na čemu biti zahvalni i bez sumnje možemo ustvrditi kako spadamo u hrvatsku umirovljeničku kremu.

starija žena
Hrvatsko psihološko društvo objavilo priručnik o starijima u vrijeme pandemije covida

U ovom bi relativno optimističnom scenariju korona imala štošta za poremetiti. Tu je briga za vlastito zdravlje i život, suzdržavanje od okupljanja, nemogućnost viđanja djece i unuka, prijatelja… No, što je s onim umirovljenicima koji žive sami, mahom zatvoreni iza svojih vrata? I tako već godinama prije pandemije.

Starci zaboravljeni čak i od vlastite djece, unuka, prijatelja i susjeda godine i godine provodili su zaključani, sami, izolirani. Za koronu su valjano istrenirani. Nitko im nije dolazio, nikuda nisu izlazili. Sve su to oni nekada radili, imali su i poslove i obitelji, ali negdje u svojoj starosti ostali su sami. Djeca su otišla, unuci ne mare, prijatelja nema, susjedima nije stalo… Volja za životom pada iz dana u dan, nema motivacije, ushita zbog susreta, posjete pa čak ni poziva. Svaka druga kuća, svaki drugi ulaz, krije barem jednu takvu tužnu ljudsku sudbinu. Nitko nije kriv pa su opet krivi svi što tamo negdje neki čovjek s prozora promatra život koji se odvija negdje drugdje i nekomu drugomu.

Što će biti s njima jednom kada sve ovo završi?

E njima je korona došla kao olakšanje, kao pad ogromnog tereta sa srca jer su se u nenormalnim okolnostima oni po prvi put osjetili normalno. Službena izolacija dala je legitimitet njihovoj samoći i zaboravljenosti od bližnjih i društva. Odjednom se više ne osjećaju kao čudaci zaključani u kući. Postali su dio normalnog svijeta, jer sada i oni bogati i oni s velikim obiteljima i brojnim hobijima odjednom rade isto što i oni koji nemaju nikoga i ničega. Samuju i čekaju da prođe još jedan dan.

Svakako da ovo nije dobro, ali činjenica je da smo okruženi jednom tihom masom, mahom starijih ljudi, koja se u novom normalnom osjeća savršeno normalno, jer napokon pripada nekoj kolektivnoj svijesti. Dio njih jednostavno ne želi imati hobi, ali su se sramili to priznati, a dio ih se sasvim sigurno ne želi družiti. Samoća je mnogima vlastiti izbor, a za nju su sada dobili i neku dozvolu, naputak pa u konačnici i društveno priznanje za uzornog građanina.

Na stranu oni koji se ne vole ili ne žele družiti s drugim ljudima i izlaziti, ali ne smijemo zaboraviti da će nas, i kada pandemija prođe, okruživati samci koji će i dalje ostati u izolaciji, jer ih iz nje nema nitko ni ništa za izbaviti. No, dovoljno se sjetiti koliko je nama ona teško pala pa da učinimo barem jedan korak, pokucamo na vrata te ih jednom tjedno saslušamo ili im donesemo nešto iz dućana. Jer, pandemija im je ako ništa omogućila izlazak iz sjene zaborava, shvaćanje da im je pomoć u potrebi nužda, s virusom ili bez njega. No, što će biti s njima kada sve ovo jednom završi? Hoće li i tada biti moderno za njih kuhati, nositi im namirnice i nuditi psihološku pomoć, pružati im osjećaj da nisu ni zaboravljeni ni sami? Nadajmo se.

 

__________________________________

Komentar je stav autora

[KOMENTAR] Izolacija je mnogim starijim osobama došla kao olakšanje
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap