[KOLUMNA] Starost možda smrdi, ali ništa ne miriši bolje od njezine autentičnosti

Jasmina Grgurić Zanze
2. lipnja 2018.
Kolumne
A- A+

Lijepa starost jednostavno je oksimoron našeg društva koje samopouzdanje gradi na mladosti, ljepoti, novcu i potrošnji stvari i emocija. Ali, sve to će proći, ostat će samo društveno neprihvatljiva, prazna ljuštura koju nismo punili ulaganjem u karakter, znanje i osobnost.

Dok je jedni preziru, drugi u starosti vide ljepotu Foto: Pixabay

Starost smrdi. Prva je to rečenica koja me odvratila od čitanja romana jednog našeg autora. Samo sam letimice bila bacila oko na nastavak priče i koliko se sjećam, izgovorila ju je jedna mlada djevojka starijem ljubavniku. Iako ne pamtim detalje daljnjeg teksta, jasno se sjećam gorčine koju je ta izjava izazvala u meni. Nisam se najbolje nosila s pretjeranom realnošću i uvijek bih radije posezala za lijepom književnošću, fantazijom, bajkama…Surovost svakodnevnice u umjetnosti uvijek mi je nekako bila odbojna, osim ruskog ili francuskog realizma. Osim toga, osjećala sam da je ova izjava duboko nepravedna prema ljudima koji su nas hranili, odgajali i bez kojih nas u konačnici ne bi niti bilo. Starost smrdi. Koliko poniženja u dvije riječi.

Osuda koja počinje u djetinjstvu

I znanost je dokazala da stariji ljudi imaju drugačiji miris. No, ono na što pomislite kada čujete da starost smrdi su bolničke postelje, inkontinencija, palijativa, nemoć i u konačnici – smrt. Zvuči strahovito depresivno. Djevojka koja u knjizi izgovara kako starost smrdi zapravo površno promišlja vezu sa starijim muškarcem, razmišljajući kakav će biti ishod kada on dodatno ostari, zaključujući da će to u najmanju ruku – smrdjeti. No, prije nego što osudimo njezin lik, trebamo biti pošteni i reći kako je to stav društva u cjelini. Starost je neestetska, nepoželjna pojava koju nema potrebe bespotrebno izlagati, jer jednostavno nije ugodna za gledanje. Naborano lice puno staračkih pjega ukrašeno svakim trećim zubom i uokvireno sijedom kosom prizor je kojeg jednostavno ne želimo promatrati. A u daljnje opise ne treba ni ići. Vidimo li takvu osobu u kupaćem kostimu, zgražavat ćemo se i barem pomisliti „gle lude babe, što se skinula“.

Počinje to i prije. Već u 30-ima jedni kod drugih primjećujemo prve sijede i bore. Budimo iskreni, ne sviđa nam se što vidimo i na neki način prešutno osuđujemo one koji njeguju prirodnost. Što se nije ofarbala, zašto ne kupi kremu protiv bora, predebela je za svoje godine, trebala bi se malo zategnuti… A neki se ne libe to ni glasno prokomentirati. Nažalost, takvi komentari najčešće su usmjereni na žene i najčešće ih izgovaraju – druge žene. Ma koliko se ona pravila jakom, stvorit će se određeni nedostatak samopouzdanja i sigurnosti koji će je pratiti na daljnjem koračanju u starost. Koliko god da prezirem feminizam, osim u njegovom izvornom poimanju, činjenica je da s izgledom i starenjem i dalje opterećujemo jedino žene. Debela si, sijeda si, vježbaj, manje jedi, oblači se primjereno za svoju dob…

‘Izgledaš super za svoje godine’ nije kompliment

Ako ih doista želite uvrijediti, onda im samo trebate reći da izgledaju super za svoje godine. Ne samo da nije kompliment, nego je i diskriminirajuće te u sebi podrazumijeva tezu da se u starijoj dobi naprosto ne može izgledati dobro. Lijepa starost jednostavno je oksimoron našeg društva koje svoje samopouzdanje gradi na mladosti, ljepoti, novcu i potrošnji stvari i emocija. Ali, sve to će proći, ostat će samo društveno neprihvatljiva, prazna ljuštura koju nismo punili ulaganjem u karakter, znanje i osobnost. Ambalaža je uvijek bila i uvijek će biti važna. Tko misli da je dovoljno biti uredan, čist i pristojan, grdno se vara. Susreću se s tim već i djeca u vrtićima i školama; debela, klempavih ušiju ili “Lidlići”. Susreću se i mlade djevojke koje izgledaju kao manekenke, ali umjesto dotjerivanja radije biraju biti pametne, ili im roditelji jednostavno ne mogu priuštiti modu. Kakve tek onda šanse pored svega toga ima starost? Jednostavno odbijamo gledati stvari kakve jesu, želimo sve ušminkati, ispolirati, navući masku i izgovarati fraze jer je tako lakše. Svi smo takvi u manjoj ili većoj mjeri.

Starost smrdi. Možda je to i istina, kao što smrde i stare kuće i stari auti i stare knjige. No, u njima je sadržano više života i istine nego u svemu sjajnom i novom. A to je nešto s čime se uistinu treba ponositi. Pravi ljudi u smrdljivoj će starosti prepoznati plemenitost i za njih će ona poprimiti miris autentičnosti i biti lijepa. Budemo li te sreće, dobit ćemo priliku nekom starcu život učiniti boljim, što će u prvom redu ispuniti – nas same.

[KOLUMNA] Starost možda smrdi, ali ništa ne miriši bolje od njezine autentičnosti
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap