Da je do glazbe, u najmanju bismo ruku vikali “Živela Srbija”

Jasmina Grgurić
30. prosinca 2017.
Kolumne
A- A+

Poznati pater Ike Mandurić prije nekoliko je dana facebook statusom na svojemu javnom profilu izazvao salvu negodovanja među vjernicima, ovoga puta kritizirajući pjevača Đorđa Balaševića nazivajući ga “notornim, bezveznim, bezličnim i prijetvornim prilivodom” s čime se u komentarima nisu složili ni neki radikalniji desničari i katolici. 

Koncert “Srebra decembra” u zagrebačkoj Areni (screenshot Youtube)

Evo jednog šlagvorta za patera Ikea. Ne volim januar jedna mi je od najdražih Balaševićevih pjesama i to iz sasvim pogrešnih razloga. Godinama sam, naime, živjela u uvjerenju da mi ju je posvetila nekadašnja ljubav, a na kraju se uspostavilo da nije mislio na tu pjesmu, nego na neku drugu koja mi se nije sviđala, jer sam se već emocionalno „ulovila“ za ovu. Tu je pater Ike Mandurić u pravu kada u naknadnom, znatno finijem pojašnjenju svojega statusa kaže, parafraziram, da su glazbenici poput svećenika u smislu ispreplitanja njihove poruke s našim emocijama pa pritom nije nebitno ni što oni nose u duši. Slažem se.

Lani sam na Štefanje bila na Balaševićevu koncertu “Srebra decembra” u Areni. Očito mnogi to smatraju u najmanju ruku neprimjerenim, ali tvrdim da sam doživjela veću katarzu nego neki od njih na misi toga dana. Mada, osobno nikada nisam doživjela veću katarzu nego na misi (ne biskupa Košića, šala mala). Imam divnog župnika i kapelana u vlastitoj župi, u susjednoj još i bolje… Želim reći, svugdje oko nas ima divnih svećenika. Neki od njih su samozatajne, hodajuće vreće ljubavi, neki su glasni i pomalo grubi, što ne znači da nemaju veliko srce, ali u očima drugih mogu upućivati na taj zaključak. Ni onaj najlošiji ne bi me spriječio da pomno odaberem svijeću za blagoslov i pripremim novac. Neka ga potroše na što god hoće. Svake godine na Oluju puštam Thompsonove pjesme. Ne samo na Oluju, priznam. A volim i Čorbu. Da, deklariranog četnika. Je l’ me briga? Nije. Je l’ me briga za Thompsonovo ustaštvo? Očigledno još manje. Mogu shvatiti zašto bi za dvije prevladavajuće skupine našeg društva, iz pozicije njihovih argumenata, bilo sporno voljeti ijednog od spomenute dvojice. Ali, za Đorđa Balaševića, da živim valjda još stotinu godina, ne mogu. Prošle godine u toj Areni izjasnio se pred tisućama ljudi o Srbima i ratu u Hrvatskoj na način da mi je zasuzilo u očima. Mogu mu samo reći hvala, a ako je lagao i išao na emocije, opet hvala jer je izrekao nešto što nije morao, ali je nedvojbeno iskazao svoj stav. Ne mogu tvrditi, ali poprilično sam uvjerena da to nije jedini put i da ga Srbi baš zbog sličnih izjava i ne obožavaju.

Nije mržnja, ali je podjela

Nego, da prijeđem na poantu. Neću se koristiti terminom mržnje, jer i tu je pater Ike u pravu kada, obasjan naknadnom pameću, kaže da nam to samo posluži za nova sijanja njezinog sjemena pa ću upotrijebiti riječ podjela. Ili kako bi braća Srbi rekli: “Tko nas, bre, zavadi?” Oni sami, dakako. Ali mene trenutno ne muče Srbi, muče me Hrvati, braća i sestre u Kristu koja se međusobno grizu raspravljajući o svećenicima, biskupima, glazbenicima, časnim sestrama, propovijedima… A misle jednako, dio su te Crkve unatoč svoj njezinoj nesavršenosti, jer se u njoj krije nešto mistično i lijepo što je jače od nje i što je čini tako nedodirljivom u pozitivnom smislu. Da je do zlata i moći, odavno bi se ona raspala poput Rimskog Carstva. I nije što se mi tako raspravljamo tko je veći Hrvat, katolik, vjernik, nego što se zbog toga, iako dijelimo iste vrijednosti; brišemo, blokiramo, vrijeđamo, prekidamo prijateljstva…

Jedini odgovor koji s godinama nalazim je ljubav. I njezin nedostatak. Novu zapovijed vam dajem, kaže Isus, ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, što naravno ne znači da se i ostalih ne treba pridržavati. Možda baš pod težinom svih tih zakona i pravila, zato što ih shvaćamo kao toliki teret koji nas ne raduje, naša srca postaju gluha, slijepa i tvrda. Evanđelje po Mateju kaže: „Odlazite od mene, prokleti, u vječni oganj pripravljen za đavla i njegove anđele! Jer bio sam gladan, a niste mi dali jesti; bio sam žedan, a niste mi dali piti; bio sam tuđinac, a vi me niste primili; gol sam bio i niste me obukli; bio sam bolestan i u zatvoru, a niste me posjetili.’… ‘Zaista vam kažem, sve što niste učinili jednomu od ovih najmanjih, meni niste učinili!’ I u tome je sadržan gotovo čitav kršćanski nauk. Vjerno to slijede Misionarke ljubavi, časne sestre Majke Tereze. Nemaju one vremena na društvenim mrežama pisati o Đorđu Balaševiću. Nemaju vremena ni imati mišljenje o Balaševiću. Kako će im ono pomoći dok peru bolesne i hrane gladne.

Krivi smo mi

Ljubav je kada ti prijateljica kaže da te voli, a “niđe ne gori”, niti mora, niti je pretjerano emotivna. I ne ide u Crkvu. Da možda to više radimo mi koji idemo, ne bi toliki posumnjali u našu autentičnost. Kakvi smo ljudi ako zakon stavljamo ispred ljubavi, a zapravo nam je oboje preteško jer smo u suštini oholi, pohlepni i sebični? Isus kaže „Moj je jaram sladak, moje je breme lako“. Je Isuse, ako ljubavi ima, ali u ovoj zemlji gdje se dijeli brat od brata istih krvnih zrnaca i vjere, teško… Je l’ netko platio porez, rekao glupu rečenicu ’91. ili misli da je super tip što mlati praznu slamu o bezveznim četnicima, meni je sasvim svejedno. Ni zbog biskupovih izjava neću prestati ići u crkvu, a neke mi se čak i sviđaju. Pater Ike je mogao biti muškarac nečijih snova, duhovni vođa, dobri karizmatični svećenik iz susjedstva, ili u konačnici i izvrsni arhitekt. Zašto se umjesto svega toga odlučio biti svećenik koji će svoje misli artikulirati na ovakav način, blokirajući i brišući pripadnike svojega stada koji misle jednako, ali nedovoljno identično, samo on zna. Unatoč tomu, za mene ostaje heroj koji je zaštitio branitelje, onaj koji vodi mlade. Zapravo mi je tim više i zabrinjavajuće i ne, nije me sram to reći jer tko sam ja, a tko je on?! Pogrešno.

Slušanje Balaševića nekoga će učiniti manje Hrvatom koliko i slušanje jazza. Da je do glazbe, u najmanju bih ruku vikala “Živela Srbija”. Očito Bora nije dobro odradio posao subliminarne četnifikacije putem stihova. A za ovo “Za dom” nije kriv Thompson, nego geni i rat. Znam, loše je to, ali nekad si ne mogu pomoći. Sve ostalo je kako kaže Glavašević “izmaglica života“, a ja kažem laganje sebe samoga zbog bijega od samoga sebe. Ovo sad već lagano baca na Brunu Šimlešu pa privodim kraju sa stihovima:

„Al’ tebe volem, to je fakat, ti si mi ljubav jedina, prodaću onu našu kućerdu “na lakat” pa nek’ je stoput dedina, napuklo srce, na dve pole, ljubav je teret pregolem, baš ni to što te tol’ko volem, ne volem“

Da je do glazbe, u najmanju bismo ruku vikali “Živela Srbija”
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap