Bolesni majka i sin preživljavaju s kućnim budžetom manjim od hrvatskog minimalca

Dva desetljeća Kata Bosnić radila je kao čistačica u školi. Kako nije imala dovoljno staža, otišla je u starosnu mirovinu i danas prima tek 1.300 kuna. Kada ne bi bilo naknade za pomoć u kući i Crvenog križa, ne bi imali ni za naosnovnije potrebe. Životnu ušteđevinu potrošli su na popravak krova, a kupaonicu – nemaju

Trećina hrvatskih umirovljenika živi u siromaštvu, a jedna od njih je 88-godišnja Kata Bosnić iz Žabna nedaleko od Siska gdje živi s bolesnim 66-godišnjim sinom Ivom. Zajednički kućni budžet ne doseže ni iznos minimalne hrvatske plaće. Naime, nakon 20 godina čišćenja prostorija lokalne osnovne škole, baka Kata ostvarila je tek 1.300 kuna starosne mirovine, a uz taj skomni iznos oboje pridodaju još po 500 kuna za pomoć u kući. Ovoga mjeseca situacija za njih drastično drugačija. Osim što joj je mirovina porasla za sto kuna, dobili su i po 350 kuna jednokratne socijalne pomoći. Uslijed starosti, bolesti i siromaštva, ovisni su o pomoći Crvenog križa i ručku koji im svakog dana dovoze iz Doma za starije i nemoćne.

Ljubav prema mačkama

Rano ujutro stižemo s gerontodomaćicom Đurđicom Dužić čiji je zadatak bio sat vremena provesti u čišćenju kuće. Prostranim dvorištem usred usnula sela i strmim drvenim stepeništem ulazimo u njihov više nego skromni dom, sačinjen od dvije malene sobice i kuhinje. Kupaonicu nemaju. Dobrodošlicu nam prvo poželi desetak mačaka koje baka Kata unatoč neimaštini hrani iz puke ljubavi. Jedan se izdvaja od ostalih sjedeći na stolcu zavezana vrata s povocem. Kasnije doznajemo da je uzrok tome što joj je povjeren na čuvanje pa da ne pobjegne. Pred nas stavlja sve što ima, pripremajući brižno kavu na starinskoj peći. Jedva stoji, jedva se kreće, želi pomoći gerontodomaćici u spremanju, no zamolimo je da u miru sjedne i ispriča nam svoju priču, što objeručke prihvati.

„Račun za struju od 350 kuna trenutno nam je najveće opterećenje, a do toga je došlo jer su nas dvaput nasamarili prodavači „jeftine struje“. Prvi put sam nasjela ja, ali uz pomoć djelatnika Crvenog križa uspjeli smo raskinuti ugovor, a drugi put je sin pristao preko telefona i sada smo pod obvezom sve do svibnja. Ranije je račun bio oko 200, a to je za naša primanja velika razlika. Treba još platiti televizor, telefon, vodu… Režije tako dosegnu i četvrtinu naših troškova. Po sto kuna plaćali smo i čovjeku iz sela da nam dođe pokositi, a zadnji je put tražio 200 jer je trava bila visoka. Što sam mogla, dala sam mu kako je cijenio“- započinje Kata Bosnić.

Muke po Rusima

Brašno, šećer, ulje i Divka namirnice su na koje troše kada kupuju u trgovini. Kata dalje od dvorišta ne umije pa te zadatke obavlja sin Ivo. Hrana iz doma umirovljenika dobra je, ali vikendom ručka nema pa se moraju sami snaći. S bolesnim leđima i nogom to nije nimalo jednostavan zadatak, no ima subota kada se skuha juha, speče pile, a iz bakine kuhinje ponekad zamiriše i kolač. Iako su dio novca uspjeli uštedjeti za crne dane, sve je završilo u krovu koji se počeo raspadati pa ga je trebalo obnoviti. Za kupaonicu nemaju pa se snalaze s koritima i lavorima. Kata kaže kako to nije neki prioritet, sin se baš i ne slaže, a dok razgovaramo, prisjeća se davne prošlosti i Drugog svjetskog rata kojeg je kao djevojčica dočekala u svojoj obiteljskoj kući u Letovaniću gdje su joj kao vrlo mladoj djevojci prave muke zadali Rusi.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

„Ostale smo nas tri sestre, imala sam 12 godina i Čerkezi su nas neprestano maltretirali, stalno ponavaljući kako će oca i majku ubiti, a nas odvesti i ženiti. Zaprijetila sam jednom Rusu nožem kada mi je nasrnuo na majku, no on je rekao da mu s tim ne mogu ništa. Bio je u pravu. Krenuli smo na put, jedan od njih me udario šakom i pala sam na pod. Sve su to vidjeli Nijemci koji su s vojskom iz Žažine htjeli pucati na njih, ali tražili smo da to ne čine jer bi nam zapalili kuću od bijesa. Ipak, kada su vidjeli oružje pobjegli su“ – priča Kata.

Kada je bila mlađa, najviše je voljela raditi u svome vrtu i uzgajati cvijeće koje i danas zna posaditi, a imali su i mnogo zemlje koja je rađala krumpirima, grahom i ostalim povrćem. Upravo tu zemlju prodali su, a sav taj novac kasnije potrošili na novi krov. Danas uz kuću izraste tek pokoji luk i tuplipani koje je dobila od nećakinje iz Švicarske, dok na proljeće ima plan posaditi gladiole i zumbule. Bez supruga je ostala 2002. godine nakon što je imao moždani udar, gubitak je teško podnijela, a sin jedinac pomaže joj koliko može s obzirom na vlastito narušeno zdravlje. No, slažu se u jednom. Sve dok imaju jedno drugo – dobro je.