Prije su se u Zagrebu i Hrvatskoj mladi kulturno uzdizali, a ne sjedili po kafićima i pili alkohol

Tada se nije išlo po kafićima, nego se odlazilo u Kinoklub Zagreb i slične klubove, kaže umirovljenica koja smatra da nam je kultura “zamrla” jer sada svi sjede po kafićima i na terasama te je, usto, skupo baviti se kulturom. Nitko si danas, zaključio je ovaj umirovljenički trojac, ne može priuštiti koncert ili kazališnu predstavu.

https://www.facebook.com/HumansofMirovina/photos/a.424906724594852.1073741828.424886914596833/503186343433556/?type=3&theater

Stanku, Tanju i Dejana sreli smo na Trgu kralja Tomislava nešto prije početka mjuzikla “Jalta, Jalta”. U moru ljudi, bilo je puno umirovljenika, no njih troje činili su se najmanje zauzetima traženjem mjesta na travi. Odlučili su se za klupicu lijevo od pozornice. Možda nisu bili uzbuđeni kao ostali prisutni, među kojima su mnogi bili mladi – srednjoškolci i studenti – jer su svo troje ranije već gledali predstavu. “Ja sam prvi put sa 16 godina gledao”, rekao je Dejan, a razgovor se nastavio u smjeru “kako je to bilo nekad”.

„Pratimo trendove koliko možemo. Kada se prvi puta postavila ‘Jalta’… U Zapruđu sam, onda je to bio umjetnički kvart, stvarno umjetnički. Vlado Štefančić, Pattiera, Patinić, Lela Margetić, Miholjević, Zdenka Vučković i njena sestra Nada Vučković, Medo iz 4M-a, baš je bilo ono, kazališno, glumačko, pjevačko… Bilo je središte”, prisjetila se Tanja (u sredini na fotografiji).

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Nešto kasnije, tvrdi ona, Zapruđe je bilo drogeraško sjedište.

“Kad je počelo sa drogom, onda su se ovi osipali, a ovi drugi počeli polako dolaziti“, kaže.

Ta misao i Dejana je potaknula da se vrati u stare dane, kada je “počela droga”. Tada je on, sjeća se, dolazio na džamiju, gdje je sve počelo – “marihuana i tak’ dalje”, njegovim riječima.

Svo troje u prošlosti su se kretali u umjetničkim krugovima. Tanja je bila u glumačkim vodama i sjeća se svojih uloga u nekolicini amaterskih kratkih igranih filmova, a Dejan je bio član Kinokluba Zagreb, dok je po struci grafičar.

“Bilo je filmova, bilo je svega”, govori Tanja i govori kako se, sa svojom glumačkom skupinom, družila u Novinarskom domu u Zagrebu.

“Tada se nije išlo po kafićima, nego se odlazilo u takve klubove”, tvrdi Tanja koja smatra da nam je kultura “zamrla” jer sada svi sjede po kafićima i na terasama te je, usto, skupo baviti se kulturom. Nitko si danas, zaključio je ovaj umirovljenički trojac, ne može priuštiti koncert ili odlazak u kazalište.

“Odeš na jednu predstavu, ne možeš na ostalo. A prije sam znala ići stalno…“, govori Tanja.

Dejan je onda pokrenuo temu umjetnosti i umjetnika nekoć i danas. „Ne može svatko biti umjetnik. Isto kao što ne može biti svatko vozač. Danas, to svi preko veze”, smatra on i dodaje kako, “u trgovini, ti možeš prodavati i stajati tamo preko veze, ai, glumac, to je nešto drugo”.

„A što se tiče opijanja, jeftinije je uzeti pivo za petnaest kuna i uz nju sjediti sat, dva, nego za 150 otići na koncert“, priznaje umirovljenica, na što se on nadovezuje: „A i pravih koncerata je malo. I previše alkohola.“

Ovaj ugodni razgovor zaključila je Tanja sljedećom mišlju: „Jedni piju iz očaja, drugi jer im je dosadno, treći jer su jako žedni…“

Previše je ljubavi prema alkoholu, a premalo prema kulturi i izgleda da, u njihovo vrijeme, to nije bilo tako.